Između Perilice i Samoće: Kako Sam Zamijenio Ljubav za Automatiku
“Dario, zar stvarno misliš da će ti perilica suđa zagrijati krevet?” viknula je Ivana dok je zalupila vratima stana. Zvuk je odjeknuo kroz prazan hodnik, a ja sam ostao stajati s daljinskim u ruci, zureći u ekran na kojem su se izmjenjivali programi pametnog doma. Nije mi bilo jasno zašto je toliko ljuta. Sve sam joj omogućio – nema više ručnog pranja suđa, nema peglanja, robot usisava svaki kutak, a frižider naručuje hranu sam. Zar nije to ono što svi žele?
Ali Ivana nije željela samo funkcionalnost. “Dario, ti si postao kao hladnjak – sve je na svom mjestu, ali ništa ne grije!” rekla mi je prije nego što je otišla kod svoje sestre Mirele. Ostao sam sam, okružen savršenstvom automatizacije, ali s osjećajem praznine koji nikakva tehnologija nije mogla ispuniti.
Sjećam se kad smo se tek uselili u ovaj stan na Trešnjevci. Ivana je voljela miris svježe pečenog kruha, smijali smo se kad bi joj tijesto pobjeglo iz posude. Sada kruh peče aparat, a ja jedem kriške koje nemaju okus ni miris. Sve je sterilno, savršeno, ali mrtvo.
Jedne večeri, dok sam sjedio za stolom i gledao kako robot usisava mrvice koje sam namjerno prosuo, zazvonio je mobitel. Bio je to moj brat Goran. “Dario, jesi li dobro? Ivana mi je rekla da ste se posvađali. Znaš da tehnologija ne može zamijeniti razgovor. Dođi kod mene na grah, pričat ćemo kao ljudi.”
Nisam otišao. Umjesto toga, proveo sam noć gledajući kroz prozor u praznu ulicu. Ujutro me probudila poruka: “Dario, ako ti je stvarno stalo do mene, dokaži to bez tipki i ekrana. Ivana.” Nisam znao što da odgovorim.
Sljedećih dana pokušavao sam popraviti stvari na svoj način – naručio sam još jedan gadget, ovaj put pametni difuzor koji širi miris lavande po stanu. Mislio sam, možda će joj to pokazati da mi je stalo. Ali kad je došla po svoje stvari, samo je pogledala oko sebe i tiho rekla: “Ovdje više nema mene. Ovdje si samo ti i tvoje mašine.”
Nakon njenog odlaska, dani su prolazili u tišini koju ni najglasniji zvukovi aparata nisu mogli prekriti. Navečer bih ležao u krevetu i slušao kako perilica pere rublje, ali zvuk nije bio umirujući – bio je podsjetnik na sve što sam izgubio.
Jednog jutra probudio me alarm s frižidera: “Nedostaje mlijeka.” Osjetio sam bijes – ne prema frižideru, nego prema sebi. Kako sam dopustio da mi život postane popis zadataka i notifikacija? Sjetio sam se bake Ruže iz Mostara koja je uvijek govorila: “Dijete, možeš imati sve na svijetu, ali ako nemaš s kim podijeliti juhu, džaba ti i zlato i srebro.”
Pokušao sam nazvati Ivanu. Nije se javljala. Poslao sam joj poruku: “Nedostaješ mi više nego što mi išta može olakšati život.” Nije odgovorila.
Tada sam odlučio otići kod Gorana na grah. Sjeo sam za stol s njim i njegovom ženom Lejlom. Djeca su trčala po stanu, smijala se i vukla psa za rep. Sve je bilo kaotično i glasno, ali osjećao sam toplinu koju nisam mogao kupiti ni najskupljim uređajem.
“Znaš,” rekao mi je Goran dok smo jeli, “Ivana nije otišla zbog perilice suđa. Otišla je jer si prestao biti čovjek pored nje. Svi mi želimo lakši život, ali ne po cijenu srca.”
Te riječi su me pogodile jače od bilo kojeg prekida struje ili kvara na uređaju. Počeo sam razmišljati o svemu što sam izgubio – ne samo Ivanu, nego i sebe.
Vratio sam se kući i prvi put isključio sve uređaje. Tišina je bila drugačija – nije bila prazna, nego puna mogućnosti. Počeo sam kuhati ručak bez pomoći aparata. Miris luka podsjetio me na djetinjstvo u Sarajevu, kad smo svi zajedno sjeli za stol i pričali o svemu i ničemu.
Nakon nekoliko tjedana odlučio sam napisati Ivani pismo rukom – bez ekrana, bez tipki. Pisao sam joj o svemu što osjećam, o tome kako sam shvatio da nijedna automatika ne može zamijeniti njezin osmijeh ili toplinu njezinih ruku.
Prošlo je nekoliko dana prije nego što mi je odgovorila. Došla je do stana, ovaj put bez ljutnje u očima.
“Dario,” rekla je tiho, “vidim da si shvatio poantu. Nisam ja protiv tehnologije – ali želim znati da si tu zbog mene, a ne zbog udobnosti koju ti ona pruža.”
Zagrlio sam je prvi put nakon dugo vremena bez straha da ću nešto pogrešno pritisnuti ili pokvariti.
Danas još uvijek koristim perilicu i robot usisavač – ali više ne vjerujem da mogu zamijeniti ljubav ili razgovor uz kavu ujutro.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi među mašinama misleći da su nam dovoljne? Jesmo li zaboravili koliko vrijedi običan ljudski dodir?