Baka Mi Je Ostavila Stan, Sada Je Red Na Mene Da Brinem o Njoj
“Owen, jesi li siguran da možeš ovo?” upitala me majka dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. Baka Ana je sjedila nasuprot meni, njezine oči su bile bistre, ali u njima se skrivala sjena zaborava koja je polako prekrivala njezin um. “Naravno, mama,” odgovorio sam, pokušavajući zvučati uvjereno. “Baka mi je ostavila stan, najmanje što mogu učiniti je brinuti se o njoj.”
Baka Ana je uvijek bila stup naše obitelji. Sjećam se kako je svake nedjelje kuhala ručak za cijelu obitelj, njezine ruke vješto su mijesile tijesto za pitu od jabuka dok je pričala priče iz svog djetinjstva u malom selu kraj Rijeke. No, sada su te priče postajale sve kraće, a ponekad bi ih zaboravila usred rečenice.
“Owen, gdje su mi naočale?” upitala bi me nekoliko puta dnevno, iako su bile na njezinoj glavi. U početku sam se smijao, ali ubrzo sam shvatio da to nije samo zaboravnost starije osobe. Bilo je to nešto ozbiljnije.
Jednog dana, dok smo šetali parkom, baka me pogledala s izrazom zbunjenosti. “Owen, tko si ti?” upitala je tiho. Srce mi se steglo. “Ja sam tvoj unuk, Owen,” odgovorio sam nježno, pokušavajući sakriti tugu u glasu.
Kako su dani prolazili, postajalo je sve teže. Baka bi često zaboravila gdje se nalazi ili bi se izgubila u vlastitom stanu. Ponekad bi me zvala usred noći, uvjerena da je netko ušao u kuću. Svaki put bih dolazio, umirivao je i ostajao s njom dok ne zaspi.
Moja majka i stric Ivan nisu uvijek razumjeli koliko je to bilo teško. “Owen, možda bi trebali razmisliti o domu za starije,” predložio je Ivan jednog dana. “Ne mogu to učiniti,” odgovorio sam odlučno. “Baka mi je povjerila svoj dom i ja ću se brinuti o njoj koliko god mogu.”
No, unatoč mojoj odlučnosti, bilo je trenutaka kada sam osjećao da ne mogu dalje. Jedne noći, nakon što sam cijeli dan proveo tražeći baku koja se izgubila u susjedstvu, srušio sam se na kauč i zaplakao. Osjećao sam se bespomoćno.
Ali tada bi se sjetio svih onih trenutaka kada je baka bila uz mene. Kada sam kao dijete pao s bicikla i ozlijedio koljeno, ona je bila ta koja me tješila i liječila rane. Kada sam imao problema u školi, ona je bila ta koja me slušala i davala savjete.
Jednog jutra, dok smo sjedili na balkonu i pili kavu, baka me iznenada pogledala s osmijehom koji nisam vidio već dugo vremena. “Znaš, Owen,” rekla je tiho, “ponekad zaboravim stvari, ali nikada neću zaboraviti koliko te volim.” Te riječi su mi dale snagu da nastavim.
S vremenom sam naučio kako se nositi s njezinim stanjem. Pronašao sam grupe podrške za obitelji koje se suočavaju s demencijom i počeo učiti više o tome kako joj pomoći. Svaki mali napredak bio je pobjeda.
Obitelj se polako počela uključivati više. Moja sestra Marija dolazila bi vikendom kako bi mi pomogla s kućanskim poslovima i provodila vrijeme s bakom. Čak je i stric Ivan počeo dolaziti češće, donoseći namirnice i provodeći vrijeme s nama.
Iako su dani bili teški, bilo je trenutaka kada bih osjetio duboku zahvalnost što imam priliku biti uz baku u njezinim posljednjim godinama. Naučila me više o ljubavi i strpljenju nego što bih ikada mogao zamisliti.
Sada kada sjedim ovdje i pišem ovu priču, pitam se: jesmo li ikada spremni za trenutak kada naši voljeni postanu oni koji trebaju našu pomoć? Možemo li ikada dovoljno cijeniti sve što su učinili za nas? Možda nikada nećemo imati sve odgovore, ali možemo dati sve od sebe da im uzvratimo ljubav koju su nam pružili.