Povratak u Prazan Dom: Kako je Zetova Pohlepa Rastrgla Moju Porodicu
“Nećeš ti, Sanja, ništa uzeti iz ove kuće dok sam ja živ!” grmio je moj zet Dario, stojeći nasred dnevne sobe, dok su mu oči sijevale kao da sam mu najgori neprijatelj. Moja sestra Ivana stajala je iza njega, pogleda prikovanog za pod, šutjela je kao da je netko pritisnuo tipku za gašenje njezina glasa. U tom trenutku, nakon dvadeset godina tuđine, shvatila sam da se nisam vratila kući – vratila sam se na bojno polje.
Sjećam se dana kad sam odlazila iz ovog sela, s koferom u ruci i srcem punim nade. Otac mi je tada rekao: “Idi, Sanja, ali uvijek znaj gdje ti je dom.” Dvadeset godina kasnije, dom je bio samo riječ, a zidovi su mirisali na vlagu i zaborav. Majka je umrla prije deset godina, otac prije tri. Ivana i ja ostale smo same, ali ona je imala Darija, a ja sam imala Njemačku i uspomene.
Prvi dan po povratku, Ivana me dočekala s osmijehom, ali već tada sam osjetila napetost. “Kako je bilo u Njemačkoj?” pitala je, ali nije čekala odgovor. Dario je sjedio za stolom, listao papire. “Znaš, Sanja, otac je sve ostavio Ivani. Tako je rekao pred svjedocima. Ti si otišla, ona je ostala.”
Zaboljelo me. Nisam došla po imanje, došla sam po mir. “Dario, nisam došla uzeti ništa. Samo želim biti s vama, barem neko vrijeme.”
On se nasmijao, onako podrugljivo, kako samo on zna. “Lako je tebi reći. Ti si tamo zaradila, a mi smo ovdje kopali. Nemaš ti pojma koliko je teško bilo.”
Ivana je šutjela. Pogledala me na trenutak, ali u njenim očima nije bilo ni traga one sestre koju sam poznavala. Kao da je netko ugasio svjetlo u njoj. “Sanja, znaš da je Dario u pravu. Ti si otišla, mi smo ostali.”
Noći su bile najteže. Ležala sam u svojoj staroj sobi, gledala u strop i slušala kako vjetar nosi miris djetinjstva. Sjećanja su navirala – igre u dvorištu, smijeh, majčine ruke na mom čelu kad sam bila bolesna. Sve je to nestalo, zamijenjeno šutnjom i hladnoćom.
Jednog jutra, dok sam pila kavu na verandi, prišla mi je susjeda Amira. “Sanja, čujem da imaš problema s Darijom. Nije ti lako, znam. Ali znaš, ljudi se mijenjaju kad je novac u pitanju.”
Nisam znala što da joj kažem. Samo sam kimnula glavom. “Ne razumijem, Amira. Zar smo došli do toga da se braća i sestre gledaju kao neprijatelji?”
Ona je uzdahnula. “Nažalost, Sanja, često je tako. Pogotovo kad se dijeli ono što je ostalo od roditelja.”
Dani su prolazili, a napetost je rasla. Dario je sve češće spominjao papire, nasljedstvo, dugove koje je navodno otac ostavio. Ivana je postajala sve tiša, povlačila se u sebe. Jedne večeri, dok smo sjedile same u kuhinji, skupila sam hrabrost.
“Ivana, što se događa s nama? Zar smo stvarno došle do toga da se svađamo zbog kuće i zemlje?”
Pogledala me, oči su joj bile crvene od suza. “Sanja, ne razumiješ. Dario je sve, on je ovdje radio, brinuo se za sve. Ja… Ja sam samo htjela mir.”
“Ali po koju cijenu, Ivana? Zar je vrijedno izgubiti sestru?”
Nije odgovorila. Samo je ustala i otišla u sobu. Ostala sam sama, s osjećajem da gubim sve što sam voljela.
Jednog dana, Dario je došao s papirima. “Sanja, potpiši ovo. Odričeš se svega. Tako će biti najpoštenije.”
Gledala sam ga, a u meni se lomilo sve. “Dario, ja ne želim ništa. Samo želim da budemo obitelj. Zar je to previše?”
On je slegnuo ramenima. “Obitelj? Obitelj je tamo gdje je interes, Sanja. Nauči to.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam potpisala. Nisam mogla. Ne zbog zemlje, nego zbog principa. Nisam htjela da me netko tjera iz mog doma, iz mog života.
Tih dana, selo je brujalo. Svi su znali za našu svađu. Ljudi su me gledali sažaljivo, neki su šaptali iza leđa. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.
Jedne večeri, dok sam sjedila na klupi ispred kuće, prišao mi je stari susjed Hasan. “Sanja, znam da ti je teško. Ali nemoj dozvoliti da te pohlepa uništi. Nije vrijedno.”
Pogledala sam ga, oči su mi bile pune suza. “Ali Hasan, što ako je već prekasno? Što ako smo se već izgubili?”
On je sjeo pored mene, stavio mi ruku na rame. “Nikad nije prekasno, dijete. Samo moraš znati što ti je važnije – zemlja ili ljudi.”
Te noći sam dugo razmišljala. Sjetila sam se majčinih riječi: “Ljubav je jedino što ostaje kad sve drugo nestane.”
Sljedećeg jutra, otišla sam do Ivane. “Ivana, neću se boriti. Ako ti i Dario mislite da je tako najbolje, neka bude. Ali znaj, izgubiti sestru zbog zemlje – to je najveći gubitak.”
Plakala je, prvi put nakon dugo vremena. “Sanja, oprosti. Nisam znala kako da se izborim. Bojala sam se Darija, bojala sam se ostati sama.”
Zagrlile smo se, dugo, kao nekad. Ali nešto je ostalo slomljeno među nama. Dario je dobio što je htio, ali ja sam izgubila dom. Otišla sam iz sela, ovaj put bez povratka.
Danas, dok sjedim u malom stanu u Sarajevu, pitam se – gdje smo pogriješili? Je li moguće da novac i pohlepa mogu uništiti ono što je gradilo cijeli život? Može li ljubav preživjeti kad postaneš stranac u vlastitoj obitelji? Što biste vi učinili na mom mjestu?