Tajna iz prošlosti: Nakon mamine smrti otkrivam tko sam zapravo
“Ne možeš to razumjeti, Lana! Neke stvari je bolje ostaviti zakopane!” viknuo je moj stric Davor dok sam stajala na pragu njegove kuće u Sarajevu, držeći u ruci požutjelu fotografiju na kojoj je mama, mlada i nasmijana, zagrljena s muškarcem kojeg nikad prije nisam vidjela. Srce mi je tuklo kao ludo, a u grlu mi je gorjela istina koju sam morala izvući iz njega, pa makar ga to boljelo.
Majka mi je umrla prije dva mjeseca. Sahrana u Mostaru bila je tiha, obitelj podijeljena, a ja – izgubljena. Otac je šutio, brat Ivan se povukao u sebe, a ja sam ostala s pitanjima koja su me progonila svake noći. Pronašla sam kutiju s njezinim stvarima – pisma, fotografije, stari dnevnik. Ime “Adnan” ponavljalo se kroz stranice dnevnika kao refren neke zaboravljene pjesme. Tko je on bio? Zašto ga je toliko voljela?
“Davor, molim te… Trebam znati. Sve se promijenilo kad je mama umrla. Osjećam da mi nešto skrivaš!”
Davor je sjeo na stolicu, pogladio brkove i pogledao me očima punim tuge. “Tvoja majka… bila je posebna žena. Ali život joj nije bio lak. Adnan… on je bio njezina prva ljubav. Upoznali su se na fakultetu u Zagrebu, prije rata. On Bosanac, ona Hercegovka. Nitko nije vjerovao da će opstati. Ali voljeli su se kao da sutra ne postoji.”
Suze su mi navrle na oči dok sam slušala priču koju nikad prije nisam čula. “Što se dogodilo? Zašto nisu ostali zajedno?”
“Rat, Lana. Rat je sve uništio. Adnan je morao natrag u Sarajevo zbog obitelji. Tvoja majka… ostala je trudna. Nije mu stigla reći. Tvoj otac ju je prihvatio, oženio, odgojio te kao svoju. Nitko nije smio znati istinu. Bilo je previše boli, previše straha…”
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. “Znači… Adnan je moj otac?”
Davor je klimnuo glavom, a ja sam osjetila kako mi se cijeli svijet ruši. Sve ono što sam mislila da znam o sebi – nestalo je u trenu.
Nisam mogla spavati te noći. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – tata koji me vodi na more u Makarsku, mama koja pjeva dok kuha sarme, Ivan koji me zadirkuje zbog prve simpatije. Jesam li ja zaista njihova? Jesam li ikada pripadala?
Sljedećih dana nisam mogla misliti ni na što drugo osim na Adnana. Pronašla sam ga preko Facebooka – živi u Sarajevu, ima suprugu i dvoje djece. Srce mi je tuklo dok sam mu pisala poruku: “Zovem se Lana. Mislim da ste vi moj otac.” Odgovor nisam očekivala tako brzo: “Molim te, dođi. Moramo razgovarati.”
Put do Sarajeva bio je najduži u mom životu. Svaka tabla na cesti podsjećala me na podjele koje su nas razdvajale – entiteti, granice, prošlost koja nikad ne prestaje boljeti.
Adnan me dočekao na vratima stana u Grbavici. Bio je visok, tamnih očiju poput mojih. Njegova supruga Amira gledala me s nepovjerenjem, ali pustila nas je da razgovaramo sami.
“Znao sam da ćeš doći jednog dana,” rekao je tiho. “Tvoja majka… bila je moja najveća ljubav. Nikad nisam prestao misliti na nju. Kad sam saznao da si rođena… bilo je kasno za sve. Rat nas je razdvojio, ali nikad nisam prestao voljeti ni nju ni tebe, iako te nisam poznavao.”
Plakala sam kao dijete dok me grlio prvi put u životu.
“Što sad?” pitala sam kroz suze.
“Sada živiš s istinom. Nisi ništa manje vrijedna zbog toga tko ti je otac ili gdje si rođena. Ti si ti – Lana, hrabra i svoja.” Njegove riječi su me grijale više nego išta što sam čula posljednjih mjeseci.
Vratila sam se u Mostar s osjećajem da moram sve ispričati bratu Ivanu i ocu koji me odgajao cijeli život.
Ivan me gledao šokirano kad sam mu ispričala istinu.
“Znači… nismo pravi brat i sestra?” pitao je tiho.
“Jesmo! Ti si moj brat više nego itko drugi na svijetu! Krv nije jedino što nas veže!”
Otac je šutio dugo vremena prije nego što mi je rekao: “Lana, ja sam te odgajao kao svoju kćer jer sam te volio više od svega na svijetu. Nije mi važno čija si krv – ti si moje dijete.” Zagrlio me snažno i tada sam znala da pripadam ovdje, bez obzira na sve.
Ali prošlost ne nestaje tako lako. Ljudi su počeli šaptati po selu kad su saznali za moju potragu za Adnanom. Neki su govorili da izdajem obitelj, drugi su me žalili.
Jedne večeri susjeda Mara došla mi je pred vrata: “Lana, dijete drago… Zašto kopaš po starim ranama? Pusti prošlost neka spava!”
Pogledala sam je u oči i rekla: “Ne mogu živjeti lažima. Moram znati tko sam da bih mogla biti svoja.”
Danas sjedim na balkonu naše kuće u Mostaru i gledam zalazak sunca nad Neretvom. Znam tko sam – dijete ljubavi i boli, Hercegovka i Bosanka, kći troje ljudi koji su me voljeli na svoj način.
Ponekad se pitam – koliko nas zapravo poznaje svoje roditelje? I koliko smo spremni prihvatiti istinu kad nas ona zaboli? Bi li vi imali hrabrosti tražiti odgovore koje možda ne želite čuti?