Zavezana ljubavlju: Moj put do slobode od Pavla
“Zašto opet kasniš, Ivana? Jesi li zaboravila što smo se dogovorili?” Pavlov glas parao je tišinu stana dok sam skidala cipele, osjećajući kako mi se srce steže. Ruke su mi drhtale dok sam vadila novčanik iz torbe, znajući što slijedi. “Daj mi plaću. Znaš da ja bolje raspolažem novcem. Ne želim da opet trošiš na gluposti.”
Nisam imala snage raspravljati. Kao i svaki mjesec, predala sam mu omotnicu s gotovinom, a on ju je prebrojao s onim istim hladnim pogledom koji me tjerao da se osjećam kao dijete uhvaćeno u laži. “Fali sto kuna. Gdje su?”
“Morala sam platiti autobusnu kartu za posao…” prošaptala sam, nadajući se da će razumjeti. Umjesto toga, Pavle je bacio omotnicu na stol i izašao iz sobe, ostavljajući me samu s osjećajem krivnje i srama.
Tako je bilo godinama. Prvo sam mislila da je to normalno – mama mi je uvijek govorila da žena treba biti skromna i poslušna, a tata je šutio kad bi ona plakala zbog njegovih grubih riječi. Uvjeravala sam samu sebe da je Pavle samo zabrinut za našu budućnost, da me voli na svoj način.
Ali s vremenom, ljubav je postala lanac. Svaka poruka koju bih dobila od prijateljica morala sam mu pokazati. Svaki izlazak bio je popraćen pitanjima: “S kim ideš? Kad se vraćaš? Zašto baš tamo?” Prijateljice su se polako udaljavale, umorne od mojih izgovora i otkazanih kava.
Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala svjetla Sarajeva kako trepere u daljini, osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Sjetila sam se kako sam nekad sanjala o putovanjima, o vlastitom stanu, o slobodi. Sada sam imala samo strah i tišinu.
Moja sestra Sanja bila je jedina koja nije odustajala od mene. “Ivana, ovo nije ljubav. Ovo je zatvor!” govorila bi mi svaki put kad bismo se našle na brzinu, uvijek gledajući preko ramena da nas Pavle ne vidi zajedno.
“Ne razumiješ ti njega… On je dobar kad hoće… Samo ima težak posao…” pokušavala sam ga opravdati, ali Sanja bi odmahivala glavom.
Jednog dana, kad sam došla kući ranije jer mi je šefica dala slobodan dan, zatekla sam Pavla kako pretražuje moju torbu. “Što radiš?” upitala sam tiho.
“Tražim dokaze! Sigurno me varaš! Tko ti piše ove poruke?” vikao je, mašući mojim mobitelom.
Tad mi je prvi put puklo nešto u prsima. “Dosta! Nisam tvoja robinja!” viknula sam, iznenadivši i sebe i njega.
Nastao je muk. Pavle me gledao kao da me prvi put vidi. “Ako izađeš kroz ta vrata, nemoj se vraćati!” prijetio je.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – prijatelje, snove, osmijeh. Razmišljala sam o tome što bi bilo da ostanem još godinu, dvije… Bi li išta bilo drugačije?
Sljedeće jutro nazvala sam Sanju. “Dođi po mene. Ne mogu više.”
Sanja je stigla za pola sata. Spakirale smo nekoliko stvari u torbu dok je Pavle bio na poslu. Srce mi je tuklo kao ludo dok smo silazile niz stepenice. Kad smo izašle iz zgrade, prvi put nakon dugo vremena osjetila sam zrak u plućima.
Prvih dana kod Sanje osjećala sam se kao da varam samu sebe. Navikla sam na Pavlov glas, na njegove poruke svaka dva sata, na osjećaj krivnje kad potrošim novac na sebe. Sanja me tješila: “Trebat će vremena, ali bit ćeš dobro. Moraš naučiti voljeti sebe više nego njega.”
Najteže mi je bilo objasniti roditeljima zašto sam otišla. Mama je plakala: “Što će selo reći? Kako ćeš sama? Pa on te voli…”
Tata je šutio kao i uvijek.
Ali ja više nisam mogla šutjeti. Prijavila sam se na razgovor za posao u knjižari u centru grada. Prvi put nakon dugo vremena kupila sam sebi knjigu – malu pobjedu nad starim navikama.
Pavle mi je slao poruke: “Vrati se, oprostit ću ti sve.” Ali ja više nisam odgovarala.
Jedne večeri, dok smo Sanja i ja pile čaj na balkonu, pitala me: “Jesi li sretna?”
Zastala sam i pogledala zvijezde iznad Sarajeva. “Još nisam… Ali prvi put vjerujem da mogu biti.”
Ponekad se pitam – koliko nas još živi u sjeni tuđe kontrole, misleći da je to ljubav? Koliko nas se boji napraviti prvi korak prema slobodi?