Mlijeko pod ključem: Priča iz redova supermarketa
“Mama, zašto je mlijeko zaključano?” Filip me povlači za rukav dok stojimo pred hladnjakom u supermarketu. Gledam u plastične boce mlijeka, svaka s onim glupim metalnim okovratnikom i alarmom, kao da su zlato, a ne obična hrana. Srce mi lupa, obrazi mi gore od srama. Oko nas ljudi šute, ali osjećam njihove poglede, kao da svi znaju da sam došla s praznim novčanikom i previše nade.
“To je… da ga ne ukradu,” šapćem, pokušavajući zvučati smireno. Filip me gleda svojim velikim, smeđim očima, zbunjen. Ima sedam godina i još uvijek vjeruje da je svijet pošteno mjesto. Ja više ne vjerujem.
Prije dvije godine, moj muž Dario ostavio nas je. Rekao je da ne može više izdržati pritisak, da ga guši ova svakodnevica, da mu treba novi početak. Otišao je u Njemačku, javlja se samo kad mu treba nešto iz stare kuće ili kad ga podsjeti alimentacija. Ostala sam sama s Filipom i kreditom za stan u Novom Zagrebu. Radim kao blagajnica u istom ovom supermarketu, ali danas sam slobodna. Danas sam samo još jedna žena koja broji kune i gleda cijene.
“Mama, možemo li uzeti dvije boce?” pita Filip. Znam da misli na onu akciju – dvije za 20 kuna – ali meni je i jedna previše. U džepu imam točno 17 kuna i sitniš. Treba mi još kruh i nešto za ručak. Mlijeko je sada luksuz.
Pogledam oko sebe. Stariji gospodin u redu iza nas mrmlja nešto sebi u bradu: “Sramota, do čega smo došli…” Mlada žena s djetetom na drugoj strani hladnjaka pokušava skinuti bocu mlijeka s police, ali alarm pišti čim je povuče prejako. Svi se trgnu. Radnica iz osiguranja dolazi, mrzovoljno otključava uređaj i gleda nas kao potencijalne lopove.
“Samo uzmite što vam treba,” kaže hladno. “Ne možemo više riskirati krađe.”
Osjećam kako mi se suze skupljaju u očima, ali gutam ih. Neću plakati pred Filipom. Neću plakati pred ovim ljudima.
Na blagajni me dočeka poznata kolegica, Mirela. Zna moju situaciju, ali nikad ništa ne kaže naglas. Samo mi diskretno gurne kupon za popust kad može ili mi ostavi kruh sa istekom roka na kraju smjene.
“Kako si danas?” pita tiho dok skenira mlijeko.
“Kao i svi,” odgovaram umorno.
Filip drži bocu mlijeka kao trofej. Gledam ga i pitam se koliko će još dugo moći biti dijete u ovom svijetu gdje se i mlijeko mora čuvati kao dragocjenost.
Kod kuće sjedimo za stolom. Filip jede žitarice s mlijekom i smije se crtiću na televiziji. Ja sjedim nasuprot njega i razmišljam o svemu što sam izgubila: sigurnost, miran san, vjeru da će sutra biti bolje.
Telefon zazvoni. Moja majka iz Sarajeva zove svaki dan otkako je čula za ove anti-theft uređaje na mlijeku. “Jesi li dobro? Treba li ti šta?” pita zabrinuto.
“Dobro sam, mama,” lažem. “Snalazimo se.”
Znam da ni ona nema puno – penzija joj je mala, a lijekovi skupi – ali uvijek bi podijelila zadnju marku sa mnom. Sjetim se djetinjstva u Sarajevu, rata, redova za kruh i mlijeko u prahu iz humanitarne pomoći. Mislila sam da su ta vremena iza nas.
Navečer sjedim na balkonu s Mirelom. Donijela je kavu i dvije cigarete.
“Znaš li koliko su ljudi danas pokušali ukrasti mlijeko?” pita tiho.
“Ne želim ni znati,” odgovaram.
“Pet puta su alarmi pištali samo dok sam ja bila na kasi. Jedna žena je plakala kad su joj uzeli bocu iz torbe. Rekla je da nije za nju, nego za unuka.”
Šutimo dugo. Grad bruji ispod nas, automobili jure prema svojim domovima, svjetla trepere po prozorima susjeda.
“Mirela, misliš li da smo mi krive što smo ovdje? Što nismo otišle kao Dario ili tvoj brat u Austriju?”
Mirela sliježe ramenima: “Nisam htjela ostaviti mamu samu. A ti?”
“Nisam htjela da Filip odraste bez mene,” kažem tiho.
Sutradan na poslu gledam ljude kako prolaze kroz redove sumnje i straha. Svaki pogled prema hladnjaku s mlijekom je pogled prema vlastitoj nemoći. Jedan stariji čovjek vraća bocu na policu kad vidi cijenu i odlazi praznih ruku.
Na pauzi sjedim iza trgovine i pišem poruku Dariju: “Filipu treba nova jakna za zimu.” Znam da će odgovoriti hladno ili nikako.
Kad završim smjenu, vraćam se kući s pola kruha i jednom jabukom za Filipa. On me dočeka zagrljajem kao da sam mu donijela cijeli svijet.
Ležim navečer budna i pitam se: koliko još možemo ovako? Koliko još puta ću morati birati između mlijeka i kruha? Je li ovo život koji smo zaslužili ili samo život koji nam je ostao?
Možda ste vi imali sreće pa ne znate kakav je osjećaj kad ti dijete pita zašto je mlijeko pod ključem. Ali recite mi – koliko još možemo šutjeti dok nam osnovne stvari postaju luksuz?