Kad dom postane tuđina: Priča o Sarajevskoj zamjeni stanova
“Ne možeš to uraditi, Fikreta!” povikala sam, držeći šolju kafe toliko čvrsto da mi se ruka tresla. Emir je sjedio pored mene, pogleda prikovanog za stol, kao da će ga drvena površina progutati. Fikreta je stajala nasred naše dnevne sobe, s onim svojim poznatim izrazom lica – tvrdoglava, odlučna, kao da joj je cijeli svijet dužan.
“Mogu i hoću. Ovaj stan je moj i ja odlučujem šta ću s njim. Vi ste mladi, snaći ćete se. Garsonjera u Hrasnom je sasvim dovoljna za vas dvoje. Ja ću sebi kupiti nešto manje u centru, bliže pijaci i doktoru.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Ovaj stan nije bio samo zidovi i prozori – bio je to naš dom. Tu smo Emir i ja proveli prve godine braka, tu smo slavili rođendane, plakali zbog neuspjelih pokušaja da dobijemo dijete, tu smo gradili naš mali svijet. I sada, sve to nestaje jer je Fikreta odlučila da joj je lakše živjeti bliže centru.
“Ali mama,” Emir je konačno progovorio, glas mu je bio tih, slomljen, “mi ne možemo u garsonjeru. Znaš da nam treba prostor…”
Fikreta ga je prekinula pokretom ruke. “Dosta! Neću više slušati izgovore. Ja sam vas dovoljno dugo podržavala. Sada je red na mene da mislim na sebe.”
Nisam znala šta me više boli – gubitak doma ili osjećaj da nas Fikreta nikada nije vidjela kao porodicu, već samo kao teret.
Te noći nisam mogla spavati. Emir je šutio, okrenut prema zidu. U meni su se miješali bijes i očaj. Sjetila sam se kako mi je mama govorila: “Nikad ne znaš kakva će ti biti svekrva dok ne dođeš pod isti krov s njom.” Nisam vjerovala da će biti ovako teško.
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Sanje. Sjela sam za njen kuhinjski stol i ispričala joj sve.
“Znaš šta bih ja uradila?” Sanja me pogledala ravno u oči. “Otišla bih kod nje i rekla joj sve što mi leži na duši. Neka zna kako se osjećaš!”
Ali nisam imala snage za to. Bojala sam se da ću izgubiti i ono malo što imam.
Dani su prolazili u napetosti. Fikreta je već dovodila agente za nekretnine, pokazivala stan kao da smo mi već iselili. Emir je postajao sve povučeniji, a ja sam osjećala kako nam brak puca pod pritiskom.
Jedne večeri, dok smo pakovali kutije, Emir je tiho rekao: “Možda nam ovo dođe kao prilika… Možda ćemo napokon biti sami, bez njenog uplitanja.”
Pogledala sam ga s nevjericom. “Sami? U garsonjeri od 28 kvadrata? Bez privatnosti, bez prostora za nas? Kako ćemo preživjeti?”
Emir je slegnuo ramenima. “Ne znam. Ali znam da više ne mogu živjeti između tebe i nje.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Shvatila sam da gubim ne samo dom, nego i muža.
Preseljenje je bilo bolno. Garsonjera u Hrasnom bila je mračna, s pogledom na parking i kontejnere. Prve noći nismo mogli ni raspakovati stvari – nije bilo mjesta.
Fikreta nam je ostavila ključ od svog novog stana s porukom: “Ako vam šta zatreba, znate gdje sam.” Nisam znala da li da plačem ili da se smijem toj ironiji.
Dani su prolazili u tišini. Emir je radio duže, ja sam tražila posao jer više nisam mogla izdržati sama četiri zida. Počela sam osjećati tjeskobu svaki put kad bih čula lift – bojala sam se da će Fikreta doći nenajavljeno.
Jednog dana, dok sam sjedila na prozoru i gledala djecu kako se igraju ispred zgrade, zazvonio mi je telefon.
“Jesi li dobro?” bila je to moja sestra Lejla iz Mostara.
“Nisam,” priznala sam kroz suze. “Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Kao da više ništa nije moje.”
Lejla je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Znaš šta? Možda je vrijeme da vi napravite svoj prvi korak. Da pronađete nešto svoje, makar bilo malo i skromno. Da više ne ovisite ni o kome.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela pred Emira.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho. “Ako ostanemo ovdje, izgubit ćemo jedno drugo. Hajde da pokušamo pronaći nešto svoje. Možda podstanarski stan, možda kredit… bilo šta samo da budemo svoji ljudi.”
Emir me dugo gledao, a onda prvi put nakon dugo vremena uhvatio za ruku.
“U pravu si,” rekao je tiho. “Vrijeme je da prestanemo biti tuđi gosti u vlastitom životu.”
Počeli smo tražiti stanove po oglasima, obilazili razne dijelove Sarajeva – Grbavicu, Dobrinju, čak i Ilidžu. Nije bilo lako; cijene su bile visoke, a naši prihodi skromni. Ali svaki put kad bismo zajedno izašli iz neke male sobe ili stare kuhinje, osjećala sam nadu – možda ćemo ipak uspjeti.
Nakon mjesec dana pronašli smo mali dvosobni stan na Alipašinom Polju. Bio je star, ali sunčan i topao. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam miris doma.
Kad smo uselili, sjeli smo na pod između kutija i nasmijali se jedno drugome kroz suze.
“Ovo je naše,” šapnuo je Emir.
Ponekad još uvijek sanjam onaj stari stan i pitam se jesmo li mogli drugačije. Ali sada znam – dom nije mjesto nego ljudi koje voliš i hrabrost da kreneš iz početka.
Pitam vas: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste imali snage ostaviti sve iza sebe i krenuti ispočetka?