Večere koje su promijenile sve: Priča o majci, sinu i snahi
“Opet dolaze večeras?” šapnula sam sebi dok sam rezala luk, osjećajući kako mi suze naviru ne samo zbog luka, već i zbog nervoze. Ivan i Ana, moj sin i njegova nova supruga, već treći tjedan zaredom dolaze na večeru gotovo svaku večer. Nije da ih ne volim – Ivan je moje jedino dijete, a Ana… pa, ona je sada dio naše obitelji, htjela ja to ili ne. Ali sve se promijenilo otkako su se vjenčali.
“Mama, stigli smo!” začuo se Ivanov glas iz hodnika. Ana je uvijek prva ulazila, s osmijehom koji je bio preširok za moj ukus. “Dobar večer, Marija! Donijela sam ti nešto novo za probati – avokado!” rekla je i pružila mi vrećicu.
“Avokado? Što će mi to? Kod nas se uvijek jelo ono što se imalo – krumpir, grah, meso kad ga ima. Ne treba meni nikakvih egzotika,” pomislila sam, ali sam samo klimnula glavom.
Ivan je odmah primijetio moj izraz lica. “Mama, daj, probaj nešto novo. Ana voli eksperimentirati u kuhinji.”
“Neka ona kuha kod svoje kuće,” promrmljala sam tiho, ali dovoljno glasno da Ana čuje. Osjetila sam kako se atmosfera zategla.
Večera je prošla u napetoj tišini. Ana je pričala o svom poslu u IT firmi, o tome kako kupuju namirnice online i planiraju obroke za cijeli tjedan unaprijed. “To ti je puno praktičnije, Marija. Ne moraš svaki dan u dućan,” rekla je veselo.
“A što ako mi baš taj dan dođe da jedem nešto drugo?” odgovorila sam hladno. Ivan me pogledao s tugom u očima.
Nakon što su otišli, sjela sam za stol i gledala u prazne tanjure. Osjećala sam se kao strankinja u vlastitoj kući. Moja prijateljica Ljiljana me sutradan pitala: “Zašto im ne kažeš da dođu rjeđe?”
“Ne mogu, Ljiljo. Znaš da je Ivan uvijek bio vezan za mene. Bojim se da ću ga izgubiti ako ih odbijem,” odgovorila sam.
Sljedećih dana nastavili su dolaziti. Ana je jednom donijela tofu i pokušala me nagovoriti da napravimo zapečeni grah bez mesa. “To ti je zdravije!” rekla je.
“Zdravije možda jest, ali nije ukusnije,” odbrusila sam.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Ivan je iznenada ustao. “Dosta! Mama, Ana pokušava biti dio ove obitelji. Zašto joj stalno prigovaraš? Zar nije dovoljno što svaki dan dolazimo ovdje jer te ne želimo ostaviti samu?”
Osjetila sam kako mi srce lupa kao nikad prije. “Nisam tražila da dolazite svaki dan! Ja… ja samo želim da stvari ostanu kakve su bile!”
Ana je tiho ustala i otišla u kupaonicu. Ivan me pogledao s očajem. “Mama, život ide dalje. Ne možeš očekivati da sve ostane isto.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svog pokojnog muža Josipa i kako smo mi nekad svaku večeru jeli zajedno, bez puno riječi, ali s puno ljubavi. Možda sam previše tvrdoglava? Možda Ana samo želi pripadati?
Sljedeći put kad su došli, dočekala sam ih s osmijehom – iskrenim ovaj put. “Ana, hoćeš li mi pokazati kako se radi taj avokado namaz? Možda ga stavimo na kruh uz našu domaću kobasicu?”
Ana me pogledala iznenađeno, a onda se nasmijala: “Naravno, Marija! Možemo probati zajedno.”
Ivan je sjedio za stolom i gledao nas s olakšanjem. Tijekom večere pričali smo o svemu – o Aninim roditeljima iz Sarajeva, o tome kako su ona i Ivan upoznali na studentskoj razmjeni u Zagrebu, o tome kako planiraju jednog dana imati djecu.
Počela sam shvaćati da nije važno što jedemo ili kako kupujemo namirnice – važno je da smo zajedno. Ana je počela donositi recepte svoje mame iz Sarajeva – burek, sogan-dolmu – a ja sam ih učila praviti domaću juhu i štrudlu od jabuka.
Jedne večeri, dok smo svi zajedno čistili stol nakon večere, Ana mi je tiho rekla: “Hvala ti što si mi dala priliku. Znam da nije lako pustiti nekog novog u svoj svijet.”
Pogledala sam je i osjetila toplinu koju nisam očekivala. “I meni nije bilo lako… ali drago mi je što si tu.”
Sada više ne brojim koliko puta tjedno dolaze na večeru. Nekad dođu svaki dan, nekad samo vikendom – ali svaki put osjećam radost što imam obitelj oko sebe.
Ponekad se pitam: Zašto nam je tako teško prihvatiti promjene? Zar nije važnije voljeti nego biti u pravu? Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene.