Kad sam prvi put rekao ‘ne’ svojoj majci: Priča o slobodi i krivnji

“Ivana, dolaze ti tetka Mara i strina Ljubica u nedjelju. Pripremi nešto, znaš da vole tvoje kolače!” Majčin glas parao je tišinu mog malog stana u Zagrebu. Pogledala sam kroz prozor, gdje su tramvaji jurili i ljudi žurili, svatko sa svojim brigama. U meni je ključalo. “Mama, ne mogu. Imam posla. Ne dolazite.” Prvi put u životu izgovorila sam to jasno, bez izmotavanja, bez lažnih isprika. S druge strane linije muk, pa šapat: “Ivana, što ti je? Nikad nisi bila takva…” Nisam odgovorila. Spustila sam slušalicu. Ruke su mi drhtale.

Odrasla sam u selu između Livna i Tomislavgrada, gdje se zna red: nedjeljom se ide u crkvu, ručak je u podne, a svaka obiteljska posjeta je svetinja. Majka, Anđa, bila je stub kuće – uvijek nasmijana pred gostima, ali stroga kad ostanemo sami. Otac, Stjepan, šutljiv čovjek koji je više pričao s kravama nego sa mnom. Imala sam mlađeg brata Josipa, vječito zaigranog i uvijek spremnog na šalu. Ja sam bila ona koja je uvijek slušala, uvijek udovoljavala.

Ali grad me promijenio. Prvi dan kad sam stigla u Zagreb, osjetila sam olakšanje kakvo nikad prije nisam znala. Nitko me nije poznavao. Nitko nije očekivao da budem savršena kći, sestra, susjeda. Mogla sam biti samo Ivana – ona koja ne voli miris svježe pokošene trave, kojoj je draži smog nego miris pečenih paprika, koja sanja o izložbama i kafićima, a ne o vrtu i kokošima.

Ali selo me nije puštalo. Svaki vikend – “Ivana, dolaziš li kući?”, “Ivana, tetka pita za tebe”, “Ivana, baka je napravila pitu”. Svaki put kad bih rekla da ne mogu, osjećala bih se kao izdajica. I tako sam godinama balansirala – vikendima kod kuće, radnim danima u gradu. Sve dok nisam osjetila da više ne mogu.

Te nedjelje kad sam spustila slušalicu, sjela sam na pod i zaplakala. Ne zbog majke – zbog sebe. Jer sam znala da sam prešla granicu koju sam sama sebi postavila. Nisam više bila dijete koje sluša.

Telefon je zvonio satima kasnije. Poruke su stizale: “Ivana, jesi li dobro?”, “Što se dogodilo?”, “Tetka Mara je tužna”. Nisam odgovarala. Otišla sam van, lutala ulicama Maksimira dok mi se misli nisu smirile.

U ponedjeljak me nazvala sestrična Sanja: “Ivana, mama kaže da si bila gruba prema svojoj mami. Svi pričaju o tome.” Osjetila sam kako mi se srce steže od srama i bijesa istovremeno.

“Sanja, znaš li ti kako je to kad te svi vuku na svoju stranu? Kad nikad nisi dovoljno dobra? Kad moraš biti zahvalna što si živa?”

Sanja je šutjela. “Znam… ali znaš kakva je tvoja mama. Ona to radi iz ljubavi.”

“A gdje sam tu ja? Gdje su moje želje? Zar ja nemam pravo na svoj život?”

Nakon toga razgovora danima nisam spavala kako treba. Na poslu sam bila odsutna; kolegica Mirela me pitala: “Jesi li dobro? Izgledaš kao da si vidjela duha.” Samo sam slegnula ramenima.

Uvečer sam sjela i napisala pismo majci – pravo pismo, rukom:

“Draga mama,

Znam da si ljuta na mene i da ne razumiješ zašto sam tako reagirala. Ali mama, ja više ne mogu biti ona Ivana koja sve trpi i šuti. Volim vas sve, ali moram naučiti reći ‘ne’. Ne želim živjeti život samo zato što se tako mora ili zato što će selo pričati ako ne dođem na ručak. Želim biti sretna na svoj način.

Tvoja Ivana”

Pismo nisam poslala tjedan dana. Svaki dan bih ga čitala i plakala nad njim kao nad izgubljenim djetinjstvom.

Jednog dana zazvonio je interfon. “Ivana, to smo mi.” Glas moje majke i tetke Mare. Srce mi je stalo.

Otvorila sam vrata – majka uplakana, tetka Mara zabrinuta.

“Ivana, dijete moje… što se događa? Zar smo ti toliko teret?”

Pogledala sam ih – dvije žene koje su cijeli život žrtvovale sebe za obitelj. Ali ja nisam htjela biti kao one.

“Mama… nisam ljuta na vas. Samo želim da me pustite da dišem. Da budem svoja.”

Majka me zagrlila kao kad sam bila mala.

“Znaš… ni meni nije bilo lako kad sam došla u ovo selo iz Bosne. I ja sam plakala noćima jer mi je sve bilo strano. Ali nisam imala izbora… Ti imaš.” Suze su joj klizile niz lice.

Tetka Mara je šutjela, ali vidjela sam razumijevanje u njenim očima.

Te večeri smo pile kavu i pričale o svemu – o selu, o gradu, o tome kako se žene uvijek žrtvuju za druge.

Kad su otišle, ostala sam sama s mislima.

Jesam li sebična jer želim svoj mir? Ili je vrijeme da naučimo voljeti jedni druge bez očekivanja žrtve?

Što vi mislite – gdje završava obiteljska ljubav, a počinje pravo na vlastiti život?