Moj muž, njegov novčanik i moj zatvor: Priča o braku bez slobode

“Gdje si potrošila 50 kuna?” Damirov glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala ispred njega s vrećicom iz Konzuma u ruci. Ruke su mi drhtale dok sam vadila kruh, mlijeko i nekoliko jabuka. “Za djecu, Damire. Rekla sam ti da im treba voće za školu.” Pogledao me onim svojim hladnim očima, kao da sam ga osobno izdala. “Uvijek imaš neki izgovor. Znaš li ti koliko ja radim za svaku kunu? Da nije mene, ne bi imala ni za kruh!”

Tog trenutka, kao i bezbroj puta prije, osjetila sam kako mi srce tone. Nisam imala snage ni odgovoriti. Samo sam šutjela i gledala kroz prozor, zamišljajući neki drugi život, negdje gdje se ne bojim otvoriti novčanik ili reći što mislim. Ali taj život nije bio moj. Moj je bio ovaj – zatvorenik u vlastitom domu, pod Damirovim budnim okom.

Kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, Damir je bio šarmantan, duhovit i pun obećanja. Sjećam se kako me držao za ruku na Jarunu i govorio da ćemo zajedno osvojiti svijet. Nisam znala da će taj svijet biti njegova pravila, njegova kontrola i njegova volja. Prve godine braka još sam vjerovala da će se promijeniti. Da će shvatiti koliko me boli kad mi prebrojava sitniš ili kad mi govori da sam nesposobna jer nisam našla bolji posao od blagajnice u maloj trgovini.

“Ivana, nisi ti za više od ovoga,” znao bi reći kad bih spomenula da bih voljela završiti tečaj engleskog ili možda upisati nešto novo. “Tko će čuvati djecu? Tko će kuhati? Ja ne mogu sve sam!”

Naša djeca, Ana i Filip, bili su mi jedina svjetlost u tom mraku. Zbog njih sam trpjela sve – Damirove ispade, njegove uvrede pred prijateljima, čak i šutnju kad bi danima ignorirao moje postojanje. Najgore je bilo kad bi me pred njima ponizio: “Vidiš, Ana, mama ne zna ni računati koliko treba za ručak. Zato tata sve drži pod kontrolom.”

Ponekad bih noću plakala u kupaonici, stišavajući jecaje da ih djeca ne čuju. Pitala sam se gdje sam nestala ona djevojka koja je sanjala o putovanjima, knjigama i smijehu. Umjesto toga, postala sam žena koja moli za 20 kuna više za autobusnu kartu ili za kavu s prijateljicom koju nisam vidjela mjesecima.

Moja sestra Marija jedina je znala istinu. “Ivana, moraš nešto poduzeti. Ovo nije život!” govorila mi je tiho kad bi došla u posjetu. “Znam da voliš djecu, ali što im pokazuješ? Da je normalno biti ponižen? Da žena nema pravo na svoj novac?”

Ali strah je bio jači od svega. Strah od toga kako ću sama s dvoje djece, bez stalnog posla, bez podrške roditelja koji su daleko u Dalmaciji. Strah od Damirove reakcije – jer kad bi izgubio kontrolu, znao je biti grub. Nikad me nije udario šakom, ali riječi su ponekad bolje rezale od noža.

Jednog dana sve se promijenilo. Filip je došao iz škole uplakan jer ga je učiteljica pitala zašto mu mama nikad ne dolazi na roditeljske sastanke. “Tata kaže da ti nemaš vremena ni novca za to,” rekao je kroz suze. Tada me pogodilo – nisam samo ja bila zatvorenik u ovom braku, nego i moja djeca.

Te noći nisam spavala. Gledala sam ih kako spavaju i odlučila: moram pronaći izlaz. Počela sam krišom tražiti informacije na internetu – o pravima žena, o skloništima za žrtve obiteljskog nasilja, o tome kako otvoriti svoj račun u banci bez Damirovog znanja.

Jednog jutra skupila sam hrabrost i rekla Damiru: “Želim svoj novac. Želim raditi više i imati svoj račun.” Pogledao me kao da sam poludjela. “Ne dolazi u obzir! Sve ide preko mene! Ako ti to ne paše, znaš gdje su vrata!”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Ali umjesto da se slomim, osjetila sam kako mi se budi inat koji nisam znala da imam. Sljedećih tjedana počela sam ostavljati po 10-20 kuna sa strane od svake kupovine, prodavala stare knjige na Njuškalu i štedjela svaki sitniš.

Marija mi je pomogla pronaći odvjetnicu koja mi je objasnila što mogu tražiti na sudu i kako zaštititi djecu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam nadu – malu, ali dovoljnu da nastavim dalje.

Kad sam konačno skupila dovoljno novca za prvu stanarinu male garsonijere na Trešnjevci, sjela sam s Anom i Filipom i rekla im istinu: “Mama više ne može ovako živjeti. Idemo pokušati sami.” Ana me zagrlila i rekla: “Mama, ja te volim kakva god bila.” Filip je samo šutio i gledao u pod.

Odlazak nije bio lak – Damir je vikao, prijetio da će mi uzeti djecu, zvao moju mamu u Splitu i govorio joj da sam luda. Ali nisam se vratila. Svaki dan bio je borba – s birokracijom, s novcem kojeg nikad dovoljno, s tugom djece koja su ponekad plakala za tatom.

Ali svaki dan bio je i pobjeda – kad sam prvi put sama platila režije, kad sam Anu odvela na sladoled bez pitanja za dopuštenje, kad sam Filipu kupila novu pernicu jer mu je stara bila poderana.

Danas znam da nisam slaba jer sam trpjela – bila sam hrabra jer sam preživjela. I još hrabrija jer sam otišla.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi ovako – zarobljene između tuđeg novčanika i vlastitih snova? Hoće li moje iskustvo pomoći nekoj drugoj Ivani da pronađe svoj izlaz?