Između dvije vatre: Badnja večer koja mi je slomila srce

“Ne mogu više, Dario! Ili ona, ili ja!” Ivana je drhtala dok je stajala u hodniku, suznih očiju, dok je iz dnevne sobe dopirao miris sarme i zvuk majčinog prigušenog prigovaranja. Bio je Badnjak, večer kad bi svi trebali biti zajedno, ali u našoj kući vladala je napetost koju sam mogao rezati nožem.

Majka Milena, žena koja je cijeli život posvetila obitelji, nije mogla prihvatiti da više nisam samo njezin sin. “Dario, sine, ne zaboravi tko te odgojio! Ova tvoja žena misli da može sve po svom! Kod nas se zna red!” vikala je iz kuhinje dok je miješala baklavu. Ivana je stajala pored mene, šutjela, ali njezine oči su govorile više od riječi. Znao sam da je na rubu.

Sve je počelo još prije tjedan dana kad smo dogovarali gdje ćemo provesti Badnjak. Ivana je predložila da ove godine pozovemo i njezine roditelje iz Travnika, da svi zajedno sjednemo za stol. Majka je odmah planula: “Šta će ti Bosanci ovdje? Kod nas se zna kako se slavi!” Nisam znao što reći. Otac Stjepan samo je šutio i gledao u pod, kao i uvijek kad bi majka povisila ton.

Tijekom dana pripreme su tekle kao po špagi, ali napetost se osjećala u svakom kutu stana. Ivana je pokušavala pomoći u kuhinji, ali majka joj nije dopuštala da dotakne ništa osim salate. “Pusti to, ti ne znaš kako se pravi pravi francuski!” govorila bi kroz zube. Ivana bi se povukla u dnevnu sobu i gledala kroz prozor na snijeg koji je tiho padao po Sarajevskoj ulici.

Kad su Ivanini roditelji stigli, atmosfera se dodatno zategla. Njena majka Azra donijela je pitu krompirušu i baklavu, a otac Emir bocu domaće rakije. Moja majka ih je dočekala s ledenim osmijehom. “Mi ovdje imamo svoje običaje,” rekla je tiho, ali dovoljno glasno da svi čuju.

Večera je počela u tišini. Svi smo sjedili za stolom, a jedino što se čulo bilo je zveckanje pribora i povremeni uzdasi. Otac Stjepan pokušao je započeti razgovor o vremenu, ali ga je majka prekinula pogledom. Ivana je pokušavala biti ljubazna, ali svaki njezin pokušaj da uključi svoje roditelje u razgovor završio bi majčinim sarkastičnim komentarom.

“Kod nas se na Badnjak ne pije rakija,” rekla je Milena kad je Emir ponudio čašicu. “Ali kod nas u Bosni to grije dušu,” odgovorio je Emir s osmijehom, pokušavajući razbiti led. Majka ga je pogledala kao da joj je ponudio otrov.

Osjetio sam kako mi srce lupa u grudima. Gledao sam Ivanu kako se bori sa suzama, a njene ruke drhte dok reže kruh. Njena majka Azra šutjela je i samo povremeno pogledavala kćer s tugom. Znao sam da moram nešto reći, ali nisam imao snage. Bojao sam se povrijediti majku, ali još više sam se bojao izgubiti Ivanu.

“Dario, zar ćeš šutjeti dok me tvoja majka ponižava?” prošaptala mi je Ivana kad smo nakratko ostali sami u hodniku. “Zar ti nije stalo do mene? Zar ne vidiš kako me gleda? Kako gleda moje roditelje?”

Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao dijete uhvaćeno između dvije vatre. S jedne strane žena koju volim, s druge majka kojoj dugujem sve. “Ivana, molim te, izdrži još malo… Znaš kakva je moja mama…”

“Ne mogu više biti gost u vlastitoj kući!” povikala je kroz suze.

Vratio sam se za stol, a svi su osjetili promjenu atmosfere. Majka me pogledala s očekivanjem – kao da čeka da stanem na njenu stranu. Ivanini roditelji su šutjeli, osjećajući se nepoželjno. Otac Stjepan samo je tiho uzdahnuo.

Tada sam prvi put u životu podigao glas na majku: “Mama, dosta! Ovo nije samo tvoja kuća! Ovo je i Ivanina kuća! I njezini roditelji su naši gosti! Ako ne možeš prihvatiti da imam svoju obitelj, onda… onda ne znam što ćemo dalje!”

U sobi je zavladala tišina. Majka me gledala kao da sam joj zabio nož u srce. Suze su joj navrle na oči, ali nije ništa rekla. Ivana me pogledala s nevjericom i olakšanjem istovremeno.

Te večeri nitko nije pojeo desert. Ivanini roditelji otišli su ranije nego što su planirali. Ivana i ja smo dugo šutjeli sjedeći na kauču dok su svijeće polako dogorijevale.

Sljedećih dana majka mi nije odgovarala na pozive. Otac Stjepan mi je tiho rekao: “Sine, nekad moraš birati ono što ti srce kaže.” Ivana mi se privila uz rame i šaptala: “Hvala ti što si bio uz mene.” Ali ja sam osjećao samo prazninu i krivnju.

Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam posljedice te večeri. Odnos s majkom nikad više nije bio isti. Ali Ivana i ja smo jači nego ikad.

Ponekad se pitam: Je li moguće pomiriti dvije obitelji koje nose toliko različitih običaja i rana? Koliko nas tradicija može povezati – a koliko nas može zauvijek razdvojiti?