Izbacila sam muža i njegove roditelje iz kuće – i ne žalim zbog toga
“Ivana, opet nisi pospremila kuhinju kako treba!” – glas moje svekrve, Milene, odjeknuo je kroz stan kao grom. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Pogledala sam Darija, mog muža, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i zabio pogled u pod.
Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Prije samo tri mjeseca, naš stan u Novom Zagrebu bio je mirno utočište. Dario i ja smo imali svoje rutine, svoje male rituale – subotnje šetnje Jarunom, zajedničke večere uz serije. A onda su njegovi roditelji, Milena i Ivo, odlučili da više ne mogu živjeti sami u selu kod Bihaća. Starost ih je stigla, zdravlje popušta, a Dario – njihov jedini sin – nije imao srca reći im ne.
“Ivana, znaš da nemaju gdje. Samo dok im ne nađemo nešto bliže bolnici,” šapnuo mi je tada Dario, dok smo zajedno slagali njihove kofere u hodniku.
Prvih tjedan dana trudila sam se biti najbolja snaha na svijetu. Kuhala sam bosanski lonac po Mileninom receptu, slušala njihove priče o životu na selu, smijala se Ivovim šalama. Ali ubrzo su počele sitne primjedbe: “Kod nas se ne ostavlja suđe u sudoperu preko noći”, “Zašto ne pereš prozore češće?”, “Dario voli kad mu se ispeku pogačice za doručak”. Moj stan više nije bio moj.
Jedne večeri, dok sam pokušavala raditi od kuće, Milena je upala u moju sobu bez kucanja. “Ivana, možeš li mi pokazati kako se koristi ova vaša perilica? Kod nas smo sve ručno prali.” Osjetila sam kako mi raste knedla u grlu. “Milena, mogu ti pokazati kasnije, sad imam važan Zoom sastanak.”
“Aha… Važan sastanak… Znaš, kod nas žene nisu tako nervozne kad su domaćice,” promrmljala je izlazeći.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je hrkao pored mene kao da je sve u redu. Okrenula sam mu leđa i tiho plakala u jastuk. Sljedećih dana situacija je postajala sve gora. Ivo je počeo dovoditi prijatelje iz kvarta na rakiju bez da me pita. Milena je preuređivala kuhinju po svom ukusu. Moj posao je patio, osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.
“Dario, moramo razgovarati,” rekla sam mu jedne večeri dok su njegovi roditelji gledali dnevnik na HRT-u.
“Znam što ćeš reći… Ali što da radim? Oni su moji roditelji,” odgovorio je umorno.
“A ja? Ja sam ti žena! Zar ja nisam važna? Ne mogu više ovako!”
“Ivana, molim te, izdrži još malo…”
Ali to “još malo” pretvorilo se u mjesece. Počela sam izbjegavati vlastiti stan – ostajala bih duže na poslu, šetala po kiši samo da ne moram slušati Milenine komentare ili gledati Darijevu bespomoćnost.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak za sve nas, Milena mi je uzela nož iz ruke: “Pusti ti to meni, nisi ti navikla na ovakve poslove.” Tad mi je pukao film.
“Dosta! Ovo je moja kuća! Moj život! Vi ste gosti ovdje i ponašate se kao da ste kod kuće! Dario, ili oni idu ili ja odlazim!”
Nastao je muk. Ivo je spustio novine, Milena me gledala kao da sam joj upravo zabola nož u srce. Dario je ustao i pokušao me zagrliti: “Ivana, smiri se…”
“Neću se smiriti! Godinama sam bila dobra snaha, dobra žena! Gdje si ti bio kad su me gazili? Gdje si bio kad sam plakala svaku noć?”
Milena je počela plakati: “Mi smo samo htjeli biti bliže sinu… Nismo znali da ti toliko smetamo…”
Ivo je šutio. Dario me gledao očima punim straha i tuge.
“Oprostite, ali ja više ne mogu. Ovdje više nema mjesta za mene dok ste vi ovdje. Ili ćete otići vi ili ću otići ja.”
Te večeri Dario je spakirao stvari svojih roditelja i svoje vlastite. Nisam ga zaustavljala. Gledala sam kroz prozor dok su ulazili u taksi. Srce mi se slamalo, ali osjećala sam olakšanje kakvo nisam godinama.
Prvih dana bila sam sama kao nikad prije. Prijateljice su me zvale na kavu, mama mi je slala poruke: “Jesi li sigurna da si dobro?” Bila sam – ali i nisam. Nedostajao mi je Dario, ali nisam mogla više živjeti bez granica.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što mi je Dario poslao poruku: “Mogu li doći po još neke stvari?” Kad je došao, stajali smo jedno nasuprot drugome kao stranci.
“Ivana… Jesi li sigurna da ovo želiš?”
“Jesam. Želim mir. Želim poštovanje. Želim biti svoja u svom domu. Ako to ne možeš razumjeti… onda stvarno nemamo više što pričati.”
Dario je otišao bez riječi. Njegovi roditelji su se vratili u svoje selo kod Bihaća – pronašli su neku ženu koja im pomaže oko kuće. Ja sam ostala sama u stanu koji ponovno miriše na mene.
Ponekad se pitam jesam li bila previše stroga? Jesam li trebala još malo izdržati? Ali svaki put kad sjednem na svoj kauč s knjigom i šalicom čaja, znam da sam napravila ono što sam morala.
Možda će me neki osuditi zbog ovoga – ali recite mi iskreno: gdje završava obiteljska dužnost, a gdje počinje pravo na vlastiti mir? Što biste vi učinili na mom mjestu?