Nedjeljni ručak koji je razorio iluziju: „Ovakvu porodicu nikad nisam željela!”
„Zašto uvijek samo Lejla dobije komad pite s više mesa, a moj Amar samo koru?” – glas mi je zadrhtao, ali nisam više mogla šutjeti. Svi su za stolom utihnuli, čak je i mali Tarik prestao gurkati grašak po tanjuru. Svekrva, gospođa Milena, podigla je obrve kao da sam upravo opsovala pred djecom. Muž, Dario, spustio je pogled u tanjur, kao i uvijek kad treba birati stranu.
Nedjeljni ručkovi kod Darijevih roditelja bili su tradicija otkad smo se vjenčali. Prvih godina sam se trudila – donosila kolače, pomagale u kuhinji s njegovom sestrom Ivanom, smijala se šalama koje nisam razumjela. Ali s vremenom sam shvatila da sam uvijek gost, nikad dio obitelji. Djeca su rasla, a razlika između njih i Ivanine djece postajala je sve očitija. Lejla i Filip uvijek su dobijali najbolje komade mesa, najviše kolača, najljepše poklone za rođendan. Amar i Tarik – moji sinovi – uvijek su bili „oni mali”, „oni što stalno nešto traže”.
Tog dana, dok sam gledala kako Amar pokušava sakriti suze jer mu je svekrva rekla da ne smije uzeti još jednu knedlu jer „nije za svakoga”, nešto je puklo u meni. „Dosta!” rekla sam glasnije nego što sam planirala. „Ako ne možete voljeti moju djecu kao svoju unučad, nećemo više dolaziti.”
Milena me pogledala kao da sam joj upravo oduzela nešto sveto. „Ne dramatiziraj, Selma. Djeca moraju znati red. Nisu svi isti.”
„Ali zašto nisu isti? Zato što nisu Ivanina? Zato što nisam iz Zagreba nego iz Tuzle?”
Dario je šutio. Ivanin muž, Tomislav, kiselo se nasmiješio i rekao: „Ma pusti, Milena, Selma je osjetljiva. Kod nas u Bosni su svi takvi.”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Pogledala sam Darija, ali on je zurio u stolnjak kao da će mu on dati odgovore koje meni ne može reći.
Djeca su šutjela. Amar je stisnuo šake u krilu, Tarik je gledao kroz prozor. Znala sam da osjećaju isto što i ja – da ovdje nikad nismo bili dobrodošli.
Ustala sam naglo, stolica je zaškripala. „Idemo kući.”
Milena je frknula: „Nemoj sad praviti scenu pred djecom.”
„Vi ste napravili scenu svaki put kad ste ih ponizili.”
Dario je ustao tek kad sam već oblačila dječje jakne. „Selma, molim te…”
„Neću više gledati kako ih povrjeđuju.”
Vozili smo kući u tišini. Dario je nekoliko puta pokušao nešto reći, ali svaki put bi odustao. Kad smo stigli kući, Amar me pitao: „Mama, jesmo li mi stvarno manje vrijedni?”
Zagrlila sam ga najjače što sam mogla. „Ne, sine. Nikad nemoj to misliti.”
Te noći nisam spavala. Dario je sjedio u dnevnoj sobi do kasno, gledao televiziju bez zvuka. Ujutro mi je rekao: „Možda si pretjerala.”
„Možda jesam”, odgovorila sam tiho. „Ali više ne mogu gledati kako ih povrjeđuju.”
Sljedećih tjedana Milena nije zvala. Ivanina djeca su slavila rođendan bez nas. Dario je bio sve tiši. Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će pokupiti djecu iz škole, tko će platiti račune. Osjećala sam se kao da sam izgubila sve – i muža i ono malo obitelji što smo imali.
Jedne večeri Amar mi je rekao: „Mama, hvala ti što si nas branila.”
Plakala sam dugo nakon toga.
Dario je napokon priznao: „Znam da nisu bili fer prema tebi ni djeci. Ali to su moji roditelji.”
„A ja? Ja i tvoja djeca?”
Nije imao odgovor.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što nas je Milena nazvala. Pozvala nas na ručak za Uskrs. Odbila sam.
Dario je otišao sam.
Djeca su me pitala hoćemo li ikad više ići kod bake i djeda.
„Samo ako nas budu voljeli onako kako zaslužujemo”, rekla sam.
Ponekad se pitam jesam li bila previše tvrdoglava ili samo majka koja štiti svoju djecu pod svaku cijenu. Jesam li uništila obitelj ili spasila ono najvažnije?
Što vi mislite – gdje završava dužnost prema porodici, a gdje počinje borba za dostojanstvo vlastite djece?