Tuđi plač u mom naručju: Zamijenjena sudbina
“Nije moguće… Ne, to nije moguće!” vrištala sam u sebi dok su mi ruke drhtale iznad papira koji je ležao na stolu. Damir je sjedio nasuprot mene, blijed kao zid, stisnutih šaka. U sobi je odzvanjao tihi plač naše male Lane, ali ja ga nisam mogla čuti – srce mi je bubnjalo u ušima, a svijet se suzio na jednu rečenicu: “Vaša kći nije biološki vaša.”
Sve je počelo sasvim obično. Devet mjeseci trudnoće, iščekivanje, strahovi i radost. Damir i ja smo godinama pokušavali dobiti dijete. Kad sam napokon ugledala dvije crtice na testu, plakala sam od sreće. Porod u zagrebačkoj bolnici bio je težak, ali kad su mi stavili malu Laninu glavicu na prsa, znala sam da je sve vrijedilo. Ili sam barem tako mislila.
Prvih nekoliko mjeseci bili su magični. Lana je bila mirna beba, s velikim smeđim očima koje su me podsjećale na moju pokojnu baku Mariju. Damir je bio ponosan otac, a moji roditelji su dolazili svaki vikend iz Osijeka da je vide. Sve je bilo savršeno – dok jednog dana nije zazvonio telefon.
“Gospođo Ivana, ovdje dr. Kovačević iz bolnice. Moramo vas zamoliti da dođete na razgovor vezano uz rutinske testove koje smo radili nakon poroda…”
Nisam ni slutila što me čeka. Damir i ja smo sjeli nasuprot liječnici, a ona nam je s nevjerojatnom hladnoćom izgovorila riječi koje su mi zauvijek promijenile život: “Došlo je do zamjene beba u rodilištu. Prema DNK analizi, Lana nije vaša biološka kći.”
Sjećam se da sam zurila u nju kao da govori na stranom jeziku. Damir je prvi progovorio: “Što to znači? Gdje je naše dijete?”
“Vaša biološka kći živi s drugom obitelji u Sarajevu. I oni su obaviješteni.”
Taj trenutak… Taj trenutak kad ti netko oduzme tlo pod nogama. Nisam znala što osjećam – bijes, tugu, nevjericu? Damir je šutio danima, povukao se u sebe. Ja sam gledala Lanu dok spava i pitala se: “Jesam li joj još uvijek majka? Što ako mi je uzmu?”
Roditelji su dolazili i pokušavali nas utješiti. Moja mama Ana me grlila i šaptala: “Dijete je tvoje srcem, ne krvlju.” Ali tata Zvonko je bio bijesan: “Tuži bolnicu! Ne smiju vam ovo napraviti!” Svi su imali mišljenje, ali nitko nije mogao razumjeti prazninu koju sam osjećala.
Nakon nekoliko tjedana, stigao je poziv iz Centra za socijalnu skrb. Trebali smo se upoznati s roditeljima djevojčice koja je zapravo naša biološka kći – Amelom i Selmom iz Sarajeva. Dogovorili smo susret na neutralnom terenu, u Slavonskom Brodu.
Nikad neću zaboraviti taj dan. Damir i ja smo sjedili za stolom u kafiću, a onda su ušli Amel i Selma s malom djevojčicom za ruku – plave oči, kovrčava kosa, osmijeh koji mi je bio nepoznat, a opet… kao da gledam sebe iz djetinjstva.
Selma je drhtavim glasom rekla: “Ovo je Hana… Vaša kći.” Pogledala sam Hanu i srce mi se slomilo po drugi put.
“Ne znam što da kažem…” promucala sam.
Amel je sjeo nasuprot Damiru i tiho rekao: “I nama je teško. Volimo Hanu kao svoje dijete. Ali želimo da upozna svoje roditelje.”
Nakon tog susreta uslijedili su tjedni razgovora s psiholozima, socijalnim radnicima, odvjetnicima. Svi su imali savjete, ali nitko nije mogao donijeti odluku umjesto nas: zamijeniti djecu ili ostaviti sve kako jest?
Damir je bio za zamjenu: “To je naše dijete, Ivana! Ima pravo znati tko su joj roditelji.” Ja nisam mogla ni zamisliti da Lanu više neću držati u naručju.
Jedne noći, dok je Lana spavala na mom trbuhu, Damir je tiho upitao:
“Što ćemo ako jednog dana Hana dođe i pita zašto smo je ostavili? Kako ćemo joj objasniti?”
Plakala sam cijelu noć. Nisam imala odgovor.
Dani su prolazili u agoniji. Ljudi iz susjedstva počeli su šaputati iza leđa. Moja prijateljica Mirela me pitala: “Kako možeš voljeti dijete koje nije tvoje?” Nisam znala što da joj kažem – Lana JE moje dijete! Nosila sam je pod srcem, dojila, budila se svake noći zbog njezinog plača.
Jednog jutra stiglo je pismo iz Sarajeva. Selma mi je napisala:
“Ivana, znam da ti je teško. I meni je. Ali možda možemo biti obitelj na neki novi način? Možda naše djevojčice mogu imati dvije mame i dva tate?”
To pismo mi je dalo nadu. Predložila sam Damirom i Amelu da pokušamo zajednički odgajati djevojčice – da se viđamo, putujemo jedni drugima u goste, budemo dio života obje djece.
Nije bilo lako. Bilo je puno suza, ljubomore, nesigurnosti. Ali s vremenom smo naučili voljeti obje djevojčice – svaka na svoj način.
Danas Lana ima pet godina i zna da ima još jednu mamu i tatu u Sarajevu. Hana dolazi kod nas svako ljeto i zove me “mama Ivana”. Nije onako kako sam sanjala – ali možda sudbina zna bolje od nas što nam treba.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam zamijenila djecu? Jesam li dovoljno dobra majka Hani i Lani? Može li ljubav pobijediti krv?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li majka ona koja rodi ili ona koja voli?