Ostavština koja boli: Kako me baka izdala nakon godina brige
“Ne možeš to napraviti, bako!” viknula sam kroz suze, držeći njenu hladnu ruku dok je ležala u bolničkom krevetu. Miris alkohola za dezinfekciju i starog sapuna širio se sobom, a vani je kiša udarala po prozoru. “Sve sam dala za tebe. Sve!”
Baka je samo skrenula pogled, a njene usne su se jedva pomicale. “Nisi ti jedina koja pati, Lejla. Život nije uvijek pošten.”
Moje ime je Lejla Hadžić i odrasla sam u malom selu blizu Travnika. Otac mi je poginuo u ratu, a majka se preudala i otišla u Njemačku kad sam imala deset godina. Ostala sam s bakom Zorkom, ženom tvrdog srca i još tvrđe ruke. Svi su govorili da sam joj najdraža unuka, ali ja sam znala da to nije istina. Baka je voljela samo red, rad i šutnju.
Godine su prolazile, a ja sam ostala uz nju. Dok su drugi unuci odlazili u Sarajevo ili Zagreb, ja sam čistila kokošinjac, nosila drva i kuhala grah. Kad bi joj pritisak skočio, trčala bih po lijekove. Kad bi pala, dizala bih je s poda i plakala u sebi jer nisam imala nikoga tko bi mene podigao.
Jednog dana, dok sam joj mijenjala zavoj na nozi, baka je tiho rekla: “Lejla, kad mene ne bude, sve će biti tvoje. Ti si jedina koja je ostala uz mene.”
Te riječi su mi bile poput svjetionika u magli. Držala sam ih u srcu svaki put kad bi me sestrična Amra nazvala iz Zagreba i pitala: “Što još radiš tamo? Zar ti nije dosta sela i stare babe?”
Ali meni nije bilo dosta. Vjerovala sam u ljubav, u zahvalnost, u to da će se dobro dobrim vratiti.
Kad je baka umrla, cijelo selo je došlo na sahranu. Sjedila sam kraj groba i osjećala prazninu kakvu nikad prije nisam osjetila. Nakon sedam dana žalosti, advokat nas je pozvao na čitanje oporuke.
U sobi su sjedili svi: Amra s novim mobitelom i skupim torbama, moj brat Haris koji se vratio iz Njemačke samo zbog nasljedstva, tetka Sanela koja me cijeli život gledala kao sluškinju. Ja sam sjedila u kutu, držeći bakinu maramu.
Advokat je pročistio grlo i počeo čitati:
“Kuća i zemljište pripadaju Amri i Harisu. Sav novac na računu ide Saneli. Lejli Hadžić ostavljam… svoju šivaću mašinu i zbirku recepata.”
Osjetila sam kako mi krv udara u sljepoočnice. Sve godine brige, sve neprospavane noći, svi moji snovi – pretvorili su se u prah pred očima ljudi koji me nikad nisu ni voljeli ni poštovali.
Amra se nasmijala: “Pa ti si uvijek voljela šivati, zar ne? Eto ti sad!”
Haris je samo slegnuo ramenima: “Nisi znala igrati igru, Lejla.”
Tetka Sanela mi je prišla kasnije i tiho rekla: “Zorka je uvijek bila tvrdoglava. Možda te htjela zaštititi od ovih vukova. Ili ti jednostavno nije vjerovala dovoljno.”
Nisam znala što da mislim. Cijelo selo je brujalo o tome kako sam ostala bez ičega. Ljudi su šaptali iza leđa: “Jadna Lejla, sve dala za babu, a baba joj okrenula leđa na kraju.”
Noći su mi postale duge i hladne. Gledala sam kroz prozor prazne kuće koju više nisam smjela zvati svojom. Ponekad bih uzela bakinu šivaću mašinu i pokušala popraviti stare haljine, ali ruke su mi drhtale od bijesa i tuge.
Jednog dana došla mi je Amra s papirima za prodaju kuće.
“Potpiši ovdje,” rekla je hladno. “Idem nazad u Zagreb, nemam vremena za tvoje drame.”
Pogledala sam je ravno u oči: “Znaš li ti što znači biti čovjek? Znaš li što znači žrtvovati se za nekoga?”
Nasmijala se: “Znači biti budala, Lejla. To si ti – budala koja je vjerovala u bajke.”
Potpisala sam papire jer nisam imala izbora. Otišla sam iz kuće s jednom torbom i bakinom šivaćom mašinom.
Danas živim u Sarajevu, radim u maloj krojačnici i pokušavam zaboraviti sve što se dogodilo. Ponekad sanjam baku kako sjedi za stolom i šuti dok ja plačem kraj nje.
Pitam se često: Je li ljubav uvijek slijepa? Jesam li pogriješila što sam vjerovala da će dobrota biti nagrađena? Ili smo mi na Balkanu osuđeni da nas najviše povrijede oni koje najviše volimo?
Što vi mislite – vrijedi li se žrtvovati za obitelj ili je vrijeme da naučimo misliti na sebe?