Gost u vlastitoj kući: Priča o ljubavi, granicama i obitelji
“Ne zaboravi, Jasmina, ti si ovdje samo gost.” Dario je to izgovorio hladno, bez trunke osjećaja, dok smo sjedili za stolom u dnevnom boravku njegovih roditelja. Njegova majka, gospođa Ljiljana, samo je klimnula glavom, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. U tom trenutku, osjećala sam kako mi se srce steže, a ruke mi drhte nad šalicom čaja koju sam držala. Bila sam u toj kući već dvije godine, od našeg vjenčanja, i svaki dan sam se trudila biti dobra snaha, supruga, pa čak i kći toj obitelji. Ali sada, sve što sam radila činilo se uzaludnim.
“Dario, kako to misliš?” pitala sam tiho, bojeći se vlastitog glasa.
“Pa jasno ti je valjda. Ovo je kuća mojih roditelja. Oni odlučuju o svemu. Mi smo tu privremeno dok ne skupimo za svoje. Nemoj se previše miješati,” odgovorio je, ne podižući pogled s mobitela.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Ljiljana i njezin muž Zvonko šapuću iza zatvorenih vrata. Svaki njihov razgovor bio je o meni: kako nisam dovoljno uredna, kako predugo ostajem pod tušem, kako nisam još rodila dijete. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Sljedećeg jutra, dok sam pripremala doručak, Ljiljana je ušla u kuhinju. “Jasmina, molim te, nemoj koristiti onu tavu. To je moja najbolja tava. Ti koristi ovu staru.” Pogledala me s visine, kao da sam dijete koje ništa ne zna. “I molim te, nemoj ostavljati mrvice na stolu. Zvonko to ne voli.”
“Naravno, oprostite,” promrmljala sam.
Dario je tih dana bio sve udaljeniji. Posao mu je bio izgovor za sve: zašto ne razgovara sa mnom, zašto ne primjećuje suze u mojim očima, zašto me ostavlja samu s njegovim roditeljima koji su me svakodnevno podsjećali da nisam dio njihove obitelji.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga tko će gledati televiziju i što će se kuhati za sutra, sjela sam na balkon i zaplakala. Sjetila sam se svoje majke u Osijeku i njezinih riječi: “Jasmina, uvijek budi svoja. Ne daj da te slome.” Ali kako biti svoja kad ti svaki dan govore da nisi dovoljno dobra?
Moja prijateljica Sanja me pokušavala utješiti preko poruka: “Draga, moraš razgovarati s Dariom. On mora stati uz tebe!” Ali svaki put kad bih pokušala razgovarati s njim, on bi samo odmahnuo rukom: “Ne dramatiziraj. Tako je kod nas na selu. Žene se moraju prilagoditi.”
Jednog dana, dok sam čistila hodnik, Ljiljana mi je prišla s papirom u ruci. “Ovo su pravila kuće,” rekla je ozbiljno. “Nema tuširanja poslije 22 sata. Nema gostiju bez našeg dopuštenja. I molim te, ne pomišljaj na preuređenje sobe – to je bila Darijeva dječačka soba i takva mora ostati.”
Osjećala sam se kao zatvorenik. Svaki moj korak bio je pod nadzorom. Nisam smjela kupiti novu zavjesu bez pitanja. Nisam smjela promijeniti raspored tanjura u ormaru. Čak ni cvijeće na prozoru nije smjelo biti moje.
Jednog popodneva došla mi je sestra Ivana u posjetu. Sjeli smo na klupu ispred kuće jer Ljiljana nije voljela “strance” unutra. Ivana me pogledala ravno u oči: “Jasmina, ovo nije život. Ti nisi gost – ti si njegova žena! Moraš mu to reći!”
Te večeri skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Dariju dok je gledao utakmicu.
“Dario, moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
“Možeš li pričekati poluvrijeme?”
“Ne mogu više čekati! Osjećam se kao duh u ovoj kući! Tvoji roditelji me tretiraju kao sluškinju! Ti si mi obećao dom, a ja ovdje nemam ni kutak za sebe!”
Napokon me pogledao. “Jasmina… Znaš da nemamo izbora dok ne skupimo novac za stan.”
“Imamo izbor! Imamo dostojanstvo! Ako ti nećeš stati uz mene, ja ću otići!”
Nastala je tišina koju su prekidali samo zvukovi s televizora i moje ubrzano disanje.
Sljedećih dana Dario je bio šutljiviji nego ikad. Ljiljana me gledala s podsmijehom svaki put kad bih prošla pored nje. Zvonko je izbjegavao kontakt očima.
Jednog jutra spakirala sam nekoliko stvari u torbu i otišla kod Sanje na kavu. Plakala sam cijelim putem do njezine zgrade u Novom Zagrebu.
“Zaslužuješ bolje,” rekla mi je Sanja dok me grlila.
Tog dana odlučila sam – neću više biti gost u vlastitom životu. Nazvala sam Darija i rekla mu: “Ili ćemo zajedno pronaći svoj dom ili ću ga pronaći sama.”
Nakon nekoliko tjedana Dario je došao k meni s koferom u ruci.
“Jasmina… oprosti. Bio sam kukavica. Idemo zajedno izgraditi nešto naše?”
Gledala sam ga kroz suze i znala da nas čeka težak put – ali barem ćemo ga kročiti zajedno.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko nas živi kao gosti u tuđim životima? Zašto dopuštamo da nam drugi određuju vrijednost? Možemo li ikada biti istinski svoji dok ne postavimo granice?