U sjeni prezira: Kćerka koja traži svoj glas
“Zašto uvijek nju? Zašto nikad mene ne pogledaš onako kako gledaš Ivanu?” riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Zoran je sjedio za kuhinjskim stolom, listajući novine, dok je Ivana, njegova kći iz prvog braka, veselo pričala o svom uspjehu na natjecanju iz matematike. Ja sam stajala na pragu, s rukama stisnutim u šake, osjećajući kako mi srce lupa u grlu.
Zoran je podigao pogled, hladan i odsutan. “Ne dramatiziraj, Ana. Svi imamo svoje trenutke. Ivana se potrudila, ti si mogla isto.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. Povukla sam se u svoju sobu, zalupila vrata i sjela na krevet. Zidovi su bili puni crteža koje sam sama nacrtala – jedini svijet gdje sam bila važna. Mama je uvijek govorila da imam dar, ali otkako je umrla prije dvije godine, moj svijet je postao nijem i hladan.
Sjećam se zadnjeg razgovora s njom. Držala me za ruku dok je ležala u bolnici, blijeda i umorna. “Ana, nikad ne dopusti da te uguše tuđe riječi ili tišina. Tvoj glas vrijedi.”
Ali kako da vjerujem u to kad me vlastiti otac ne vidi? Kad svako moje postignuće nestane u sjeni Ivaninih medalja i pohvala?
Te večeri nisam večerala s njima. Čula sam kroz vrata kako Zoran pita Ivanu što želi za rođendan. Moj rođendan bio je za tri dana, ali nitko nije pitao što ja želim. Sjetila sam se prošle godine – torta iz trgovine i brzinsko čestitanje između njegovih poslovnih poziva.
Sljedećeg jutra probudila sam se ranije i otišla do škole pješice, iako je padala kiša. Na hodniku me dočekala Lejla, moja najbolja prijateljica iz razreda. “Ana, jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavala cijelu noć.”
Nasmiješila sam se slabo. “Ma znaš već… Tata i Ivana. Kao da ne postojim.”
Lejla me zagrlila. “Znaš da vrijediš više od toga što oni misle. Dođi kod mene poslije škole, mama pravi pitu.”
Taj poziv bio je kao zraka sunca kroz oblake. Lejlina kuća uvijek je mirisala na toplinu i smijeh – nešto što sam zaboravila da postoji.
Navečer sam se vratila kući i zatekla Zorana kako sjedi sam u dnevnoj sobi. Ivana nije bila tu; otišla je kod prijateljice. Skupljala sam hrabrost da mu priđem.
“Tata… mogu li nešto pitati?”
Pogledao me preko naočala. “Reci.”
“Zašto nikad ne razgovaramo o mami? Zašto se praviš kao da nije postojala?”
Zoran je šutio nekoliko trenutaka, a onda ustao i otišao u kuhinju bez riječi. Osjetila sam kako mi se srce slama još jednom.
Sljedećih dana atmosfera je bila još napetija. Ivana je slavila svoj uspjeh s prijateljima, a ja sam sjedila sama u svojoj sobi, crtajući portret mame iz sjećanja. Svaka linija bila je ispunjena tugom i ljutnjom.
Na dan mog rođendana nitko nije spomenuo ništa do kasno navečer. Zoran je došao do moje sobe s malom kutijom u ruci.
“Sretan rođendan,” rekao je tiho, pružajući mi kutiju bez osmijeha.
Otvorila sam je – unutra je bio srebrni lančić koji sam vidjela kod mame na jednoj staroj fotografiji.
“Bio je tvoj majke,” rekao je kratko.
Nisam znala što reći. Suze su mi klizile niz lice, ali ovaj put nisu bile samo od tuge.
“Tata… nedostaje mi mama. I ti mi nedostaješ. Kao da smo svi nestali kad je ona otišla.”
Zoran je sjeo kraj mene prvi put nakon dugo vremena. “Ne znam kako da budem otac bez nje, Ana. Sve što radim izgleda pogrešno. Ivana… ona mi je nekako bliža jer me podsjeća na prošlost koju razumijem. S tobom… osjećam se izgubljeno.”
Po prvi put osjetila sam da nije samo meni teško.
“Možemo li pokušati biti obitelj? Bez obzira na sve?” pitala sam tiho.
Zoran me zagrlio nespretno, ali iskreno.
Te noći sanjala sam mamu kako stoji na pragu sobe i smiješi se.
Sutradan sam odlučila prijaviti svoj crtež na školsko natjecanje – prvi put nakon njezine smrti imala sam hrabrosti pokazati svoj talent svijetu.
Možda nikad neću biti Ivanina mezimica, ali možda mogu biti svoja osoba.
Ponekad se pitam: koliko nas živi u sjeni tuđe ljubavi, a koliko nas ima hrabrosti izaći iz te sjene i pronaći vlastiti glas? Jeste li vi ikada osjećali da vas obitelj ne vidi onakvima kakvi jeste?