Majčina ponuda: Kuća za ljubav – ali pod jednim uslovom
“Ako želiš ovu kuću, moraš se složiti s mojim uvjetom!” riječi su koje su mi još uvijek odzvanjale u ušima, dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći mobitel u ruci toliko čvrsto da su mi zglobovi pobijelili. Svekrva, gospođa Ljubica, bila je poznata po svojoj tvrdoglavosti, ali ovaj put je otišla predaleko.
Bilo je to jedno obično subotnje jutro u Sarajevu, kad je zazvonio telefon. Moj muž, Dario, još je spavao, a ja sam kuhala kafu i gledala kroz prozor na sivilo koje se nadvilo nad gradom. “Ivana, moramo razgovarati,” rekla je Ljubica bez pozdrava. “Dario i ti već godinama iznajmljujete stan. Vrijeme je da pređete u našu kuću u Ilidži. Ali… postoji jedan uvjet.”
Srce mi je preskočilo. Zamišljala sam nas u toj kući: vrt pun ruža, dječji smijeh, miris domaće pite. Ali znala sam da s Ljubicom ništa nije besplatno. “Koji uvjet?” upitala sam oprezno.
“Želim da se preselite kod nas, ali da ja odlučujem o svemu što se tiče kuće i odgoja djece. Ti znaš da Dario nije sposoban za te stvari, a ti si… pa, još uvijek nova u našoj porodici.” Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama. Bila sam udata za Darija već četiri godine, a još uvijek sam bila “nova”.
Kad sam spustila slušalicu, ruke su mi drhtale. Dario je došao u kuhinju, raščupane kose, i odmah primijetio moj izraz lica. “Šta je bilo?”
“Tvoja mama ima ponudu za nas. Kuća na Ilidži… ali pod njenim uvjetima.” Prepričala sam mu razgovor, a on je samo sjeo za stol i šutio.
“Ivana, znaš kakva je ona. Ako kažemo ne, nikad nam neće oprostiti. A ako kažemo da… izgubit ćemo mir.”
Nisam znala šta da radim. Moja vlastita majka, Marija iz Splita, uvijek mi je govorila: “Drži se svog dostojanstva, sine. Nikad ne dozvoli da te iko gazi.” Ali život u Sarajevu bio je skup, a Dario nije imao stalni posao. Ja sam radila kao nastavnica hrvatskog jezika u osnovnoj školi, ali plata nije bila dovoljna za sve troškove.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o tome kako smo se borili da iznajmimo mali stan na Grbavici, kako smo štedjeli svaku marku za budućnost. Sjećala sam se i svih onih trenutaka kad me Ljubica gledala s visoka, kao da nikad neću biti dovoljno dobra za njenog sina.
Sljedećih dana napetost je rasla. Ljubica je zvala svaki dan, ispitivala Darija kad ćemo donijeti odluku. Moja mama me tješila telefonom: “Ivana, ne moraš pristati na sve zbog ljubavi. Ljubav nije žrtva bez granica.” Ali Dario je bio sve tiši i povučeniji.
Jedne večeri sjeli smo zajedno na balkon, gledali svjetla grada i šutjeli. “Ivana,” rekao je napokon, “ne mogu protiv nje. Znaš kako je bilo kad sam bio dijete – ona je uvijek odlučivala o svemu. Ako joj kažem ne, osjećat ću se kao izdajnik.”
Pogledala sam ga i shvatila koliko je i on zarobljen u toj mreži porodičnih očekivanja i manipulacija. “A šta je s nama? S našom budućnošću? Hoćeš li dopustiti da tvoja majka upravlja našim životima?”
Sutradan smo otišli kod Ljubice na ručak. Stol je bio prepun hrane – sarma, piletina, baklava – ali atmosfera je bila ledena. Ljubica nas je gledala ispod obrva dok smo jeli.
“Jeste li odlučili?” upitala je napokon.
Dario je pogledao mene, a ja njega. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima.
“Mama,” rekao je tiho, “prihvatit ćemo kuću… ali ne pod tvojim uvjetima. Ivana i ja ćemo sami odlučivati o svom životu i djeci. Ako to ne možeš prihvatiti… onda ništa od kuće.”
Ljubica je problijedila od bijesa. “Ne znaš šta radiš! Ova kuća je naša tradicija! Ti si moj sin!”
“Ali ja sam i muž,” odgovorio je Dario mirno.
Nastao je muk. Osjetila sam suze u očima – od olakšanja i straha istovremeno.
Te večeri vratili smo se u naš mali stan. Dario me zagrlio i rekao: “Možda smo izgubili kuću, ali nismo izgubili sebe.” Nisam znala šta nas čeka sutra – možda još više problema s Ljubicom, možda još teži život bez njene pomoći – ali znala sam da smo barem pokušali sačuvati svoje dostojanstvo.
Dani su prolazili, a Ljubica nam nije slala poruke niti zvala Darija. U školi su me kolegice pitale zašto izgledam umorno; nisam im mogla reći istinu – da me najviše boli to što porodica može biti izvor najveće boli.
Jednog dana dobila sam pismo od svoje mame: “Draga Ivana, ponosna sam na tebe što si ostala svoja. Nije lako biti žena između dvije vatre – muža i njegove majke – ali ti si pokazala snagu koju mnogi nemaju.” Plakala sam dugo nakon toga.
Danas još uvijek živimo skromno, ali zajedno. Dario traži novi posao, ja radim prekovremeno kad mogu. Ljubica nas još uvijek ne zove – možda nikad neće oprostiti što smo joj rekli ne.
Ali kad navečer sjednem s Darijem na balkon i gledamo svjetla Sarajeva, pitam se: Je li vrijedilo? Je li moguće sačuvati ljubav i dostojanstvo kad porodica postane tvoj najveći protivnik? Šta biste vi učinili na mom mjestu?