Nakon šezdesete: Kad prošlost pokuca na vrata
“Zar još uvijek voliš Tokarczuk?” – začuo se glas iza mojih leđa, dok sam nervozno gledala prema dolazećem tramvaju. Kiša je padala sitno, uporno, a ja sam stajala pod starim kišobranom, razmišljajući o tome kako sam nakon šezdesete naučila biti sama. Samoća je postala moj oklop, moj mir, moj način da preživim dane kad me nitko ne zove i kad mi sin iz Njemačke šalje poruke samo nedjeljom.
Okrenula sam se s iritacijom – tko danas uopće razgovara s nepoznatima na stanici? Ali lice koje sam ugledala nije bilo nepoznato. Bio je to Petar. Onaj Petar. Prva ljubav iz gimnazije, onaj zbog kojeg sam plakala cijelo ljeto 1978. kad je otišao studirati u Sarajevo i nikad se nije vratio. Srce mi je preskočilo, ali lice mi je ostalo mirno.
“Petre?” – izustila sam tiho, kao da provjeravam sanjam li.
“Jasna, pa ti si! Nisam te vidio godinama… zapravo, desetljećima. Još uvijek nosiš te iste naočale!” – nasmijao se, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore.
“A ti još uvijek imaš tu istu frizuru,” uzvratila sam, pokušavajući prikriti drhtanje u glasu.
Tramvaj je stigao, ali oboje smo ostali stajati. Kiša je prestala biti važna. Petar je pričao o svom životu – kako mu je žena umrla prije pet godina, kako mu kćer živi u Splitu i rijetko ga zove. Ja sam pričala o svom mužu koji je otišao s drugom ženom prije dvadeset godina i o sinu koji mi šalje slike unuka preko WhatsAppa.
“Znaš, Jasna, uvijek sam mislio da ćemo se jednom opet sresti,” rekao je tiho.
“Ja nisam. Ja sam naučila biti sama,” odgovorila sam iskreno.
Petar me pogledao onim istim pogledom iz mladosti – toplim, ali tužnim. “Možda ne moraš više biti sama.”
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: naši izleti na Vrbas, prvi poljubac ispod stare lipe kod škole, suze kad je otišao. Sjetila sam se i majke koja mi je tada rekla: “Jasna, muškarci dolaze i odlaze, ali ti ostaješ sama sa sobom.” Tada sam joj zamjerila na hladnoći, ali danas razumijem njezin strah – strah da ću biti povrijeđena.
Sljedećih dana Petar me zvao na kavu. Odbijala sam ga nekoliko puta, ali upornost mu nije nestala s godinama. Pristala sam napokon jedne subote. Sjeli smo u mali kafić u Radićevoj ulici. On je naručio crnu kavu bez šećera, ja bijelu s puno mlijeka – kao nekad.
“Jasna, znaš li da sam godinama čuvao tvoje pisma?” upitao je iznenada.
Zbunjeno sam ga pogledala. “Mislila sam da si ih bacio.”
“Nisam mogao. Uvijek sam mislio da ćeš mi ih jednom opet napisati.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Petre, život nije roman Olge Tokarczuk. Ljudi ne dobiju uvijek drugu šansu.”
On se nasmiješio. “Ali ponekad dobiju priliku da isprave ono što su pogriješili.”
Nakon te kave počeli smo se češće viđati. Šetali smo Maksimirom, išli na koncerte klasične glazbe, zajedno čitali knjige. Osjećala sam se živom prvi put nakon mnogo godina. Ali svaki put kad bih osjetila sreću, javio bi se glas moje majke: “Ne vjeruj previše sreći, Jasna.”
Jednog dana Petar me pozvao kod sebe na večeru. Njegov stan bio je pun knjiga i starih fotografija. Na jednoj slici prepoznala sam sebe – mladu djevojku s pletenicama i osmijehom kakav više nisam imala.
“Zašto si me tada ostavio?” upitala sam ga napokon.
Petar je dugo šutio. “Moj otac je bio bolestan. Morao sam ostati uz njega u Sarajevu. Nisam imao hrabrosti reći ti istinu jer nisam znao hoću li se ikad vratiti. A kad je umro… već si bila udana.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Tolike godine ljutnje i tuge zbog nečega što nije bilo pod mojom kontrolom.
“Možda smo oboje previše slušali druge ljude,” rekla sam tiho.
Petar me nježno primio za ruku. “Možda još nije kasno za nas.”
Ali život nije bajka. Sin mi je javio da dolazi s obitelji iz Njemačke i očekuje da budem samo baka – bez novih ljubavi i promjena. Moja sestra Ljiljana me upozoravala: “Što će selo reći? Zar ti nije dosta srama?”
Noću bih ležala budna i pitala se imam li pravo na sreću nakon svega? Je li grijeh poželjeti još jednom voljeti?
Jednog dana skupila sam hrabrost i rekla Petru: “Ne znam što će biti sutra, ali danas želim biti s tobom.” On me zagrlio kao nekad davno i prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.
Danas sjedim na istoj onoj stanici gdje smo se sreli i pitam se: Je li ikad kasno za novu ljubav? Imamo li pravo na sreću bez obzira na godine? Što vi mislite – treba li slušati srce ili ono što drugi govore?