Badnjak kad sam rekao: “Dosta!” – Kako sam stao uz svoju voljenu i zauvijek promijenio našu obitelj
“Gdje si je našao, Ivane? Zar ti nije bilo dovoljno naših cura?” – otac je podigao čašu rakije, a oči su mu gorjele od bijesa. Svi su za stolom utihnuli, čak i mala Anja, koja je do tada veselo trgala papir s poklona. Miris sarme i svježe pečenih kolača visio je u zraku, ali atmosfera je bila teška, gusta kao magla nad rijekom Savom.
Maja, moja djevojka iz Sarajeva, sjedila je pored mene. Držala me za ruku ispod stola, prsti su joj drhtali. Znao sam da joj nije lako. Prvi put je došla na Badnjak u moju kuću u Osijeku, a već na ulazu dočekala ju je ledena tišina moje majke i škrgutanje zuba mog brata Tomislava. “Nije ona za tebe, Ivane,” šapnuo mi je Tomislav dok smo slagali tanjure prije večere. “Naša mama nikad neće prihvatiti Bosanku.”
Ali ja sam znao što osjećam. Maja i ja smo prošli mnogo toga – ratne priče njezine obitelji, moj strah od toga da ću biti izopćen iz vlastite kuće. Ipak, nisam bio spreman na ono što se dogodilo te večeri.
Otac je nastavio: “Znaš li ti, sine, što znači biti Hrvat? Što znači čuvati svoje?” Pogledao sam ga ravno u oči. “Znam, tata. Ali znam i što znači voljeti nekoga tko nije iz našeg sela.”
Majka je tiho brisala suze s obraza. “Ivan, molim te… nemoj kvariti Badnjak,” prošaptala je. Ali već je bilo kasno. Svi su gledali u mene, čekali da popustim, da se ispričam, da kažem kako je sve bila greška.
Maja je ustala. Glas joj je bio tih, ali jasan: “Gospodine Stanić, nisam ovdje da vam uzmem sina. Samo ga volim. Ako to nije dovoljno… razumijem.”
Srce mi je tuklo kao ludo. Pogledao sam Maju i znao da ne mogu više šutjeti. “Dosta!” viknuo sam, glas mi je zadrhtao ali nisam popustio. “Dosta više tih podjela! Dosta predrasuda! Ako ne možete prihvatiti Maju, onda ne prihvaćate ni mene.”
Otac je ustao tako naglo da se stolica prevrnula. “Ti ćeš birati nju umjesto nas? Svoju krv?”
“Ne biram nikoga protiv vas,” odgovorio sam, “ali biram ljubav umjesto mržnje. Biram budućnost umjesto prošlosti!”
Tišina. Samo se sat na zidu čuo kako otkucava.
Maja me povukla za ruku: “Idemo, Ivane. Ne želim da se svađaš zbog mene.”
Ali nisam mogao otići tek tako. Pogledao sam majku – oči su joj bile crvene od suza, ali u njima sam prvi put vidio nešto drugo: strah da će me izgubiti.
“Mama,” rekao sam tiho, “sjećaš li se kad si mi pričala kako si pobjegla s tatom jer tvoj otac nije htio Hrvata iz Slavonije? Jesi li tada željela da te netko razumije?”
Majka je spustila pogled.
Otac je šutio, stisnutih šaka.
Tomislav je prvi progovorio: “Brate… možda smo pretjerali. Ali znaš kakvi su naši…”
“Znam kakvi su naši!” prekinuo sam ga. “Ali ja ne želim biti takav!”
Maja me zagrlila pred svima. Osjetio sam kako joj srce lupa uz moje.
“Ako sada odemo,” rekla je tiho, “možda se nikad ne vratimo. Jesi li spreman na to?”
Nisam znao jesam li spreman izgubiti obitelj zbog ljubavi, ali znao sam da ne mogu živjeti u laži.
“Ako moram birati između vas i nje,” rekao sam napokon, “biram nju. Ali želim vjerovati da ne moram birati. Da možemo biti zajedno svi – kao obitelj.”
Otac je sjeo natrag za stol, lice mu je bilo tvrdo kao kamen.
“Ne znam hoću li ikad moći prihvatiti ovo,” rekao je kroz zube. “Ali ti si moj sin… i uvijek ćeš biti moj sin.”
Majka mi je prišla i zagrlila me, prvi put zagrlila i Maju.
Te noći nismo pjevali božićne pjesme kao prije. Nismo se smijali oko bora niti dijelili poklone s istom lakoćom kao nekad. Ali nešto se promijenilo – prvi put smo bili iskreni jedni prema drugima.
Godinama kasnije još uvijek osjećam posljedice te večeri. Neki rođaci više ne dolaze na obiteljske ručkove; neki prijatelji su nestali iz mog života. Ali Maja i ja smo zajedno – gradimo svoj dom u Zagrebu, učimo svoju djecu da vole i poštuju različitosti.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo? Jesam li mogao drugačije? Ali znam jedno – te večeri sam prvi put bio potpuno svoj.
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav vrijedna žrtve obitelji ili obitelj vrijedi više od svega?