U sjeni obećanja: Cijena moje slobode
“Mirela, gdje si opet zalutala? Jesam li ti rekao da večera mora biti na stolu u sedam?” glas Daria, mog muža, odjeknuo je kroz stan dok sam stajala pored prozora, gledajući kišu kako udara po sarajevskom asfaltu. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam zarobljena u vlastitom životu, kao ptica kojoj su zaboravili otvoriti kavez.
“Dolazim, Dario,” odgovorila sam tiho, brišući suzu prije nego što je stigla pasti. Nije primijetio. Nikada nije ni pitao kako sam. Za njega sam bila supruga, domaćica, majka njegovoj djeci – ništa više.
Moja majka, Senada, uvijek je govorila: “Mirela, žensko mora znati gdje joj je mjesto. Sretna si što imaš muža koji radi i brine se za vas.” Ali ja nisam bila sretna. Bila sam prazna. Svaki dan isti: ustani, spremi djecu za školu, skuha ručak, poslušaj Darijeve kritike, trpi njegove šutnje i povremene izljeve bijesa.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, a Dario gledao utakmicu s pivom u ruci, skupila sam hrabrost i upitala ga: “Dario, jesi li ikad pomislio da bih i ja mogla raditi? Možda bih mogla završiti onaj tečaj engleskog…”
Pogledao me kao da sam izgovorila najveću glupost na svijetu. “Zašto bi ti radila? Nije ti ništa falilo dok si bila kod kuće. Što će ti engleski? Da me sramotiš pred ljudima?”
Te noći nisam spavala. U meni je tinjala neka iskra koja je godinama bila ugušena. Sjetila sam se svojih snova iz mladosti – željela sam biti učiteljica, putovati, upoznavati ljude. Sjetila sam se kako mi je otac, rahmetli Emir, govorio: “Mirela, ti si pametna cura. Nemoj nikad dopustiti da te iko gazi.” Ali otac je umro prerano, a ja sam ostala sama s majkom koja je vjerovala u tradiciju više nego u mene.
Sutradan sam poslala poruku svojoj najboljoj prijateljici Ivani: “Ivana, moram te vidjeti. Hitno.” Sjele smo u mali kafić na Grbavici. Ivana me pogledala ravno u oči: “Mirela, ti više nisi ona ista djevojka koju sam poznavala. Gdje je nestala tvoja radost?”
“Ne znam,” šapnula sam. “Osjećam se kao da nestajem svakim danom. Dario me guši. Djeca su mi sve, ali… zar ne smijem biti i nešto više od toga?”
Ivana me uzela za ruku: “Zaslužuješ biti sretna. Zaslužuješ život kakav želiš. Znaš da imaš mene. I nisi sama.”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam krišom učiti engleski preko interneta dok bi Dario bio na poslu. Pisala sam dnevnik, zapisivala svoje misli i osjećaje – prvi put nakon godina osjećala sam da imam nešto svoje.
Ali tajna nije dugo ostala skrivena. Jednog dana Dario je pronašao moj dnevnik.
“Šta je ovo? Pišeš protiv mene? Sramiš me pred djecom?” vikao je dok su djeca plakali u drugoj sobi.
“Ne pišem protiv tebe! Samo pokušavam… pokušavam naći sebe!” viknula sam prvi put u životu.
Nastao je muk. Dario me gledao kao da me prvi put vidi.
“Ako ti nije dobro ovdje, idi! Ali djeca ostaju sa mnom!”
Te riječi su me slomile. Nisam mogla zamisliti život bez Lejle i Tarika. Ali nisam više mogla ni živjeti ovako.
Sljedećih tjedana atmosfera u kući bila je ledena. Djeca su osjećala napetost, Lejla me pitala: “Mama, zašto si tužna? Je li tata ljut na tebe?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu.
Jedne noći nazvala sam sestru Amru u Mostaru.
“Amra, ne mogu više ovako. Bojim se otići, ali bojim se i ostati. Šta da radim?”
Amra je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Mirela, život ti prolazi dok čekaš da se nešto promijeni samo od sebe. Ako ne misliš na sebe, misli na djecu – zaslužuju sretnu majku. Dođi kod mene koliko god trebaš.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Jednog jutra spakirala sam nekoliko stvari za sebe i djecu dok je Dario bio na poslu. Ostavila sam mu pismo:
“Dario,
Odlazim jer moram pronaći sebe prije nego što potpuno nestanem. Djeca idu sa mnom jer im treba majka koja će ih voljeti i učiti ih da budu slobodni ljudi.
Mirela”
Vozeći prema Mostaru s djecom na zadnjem sjedištu, srce mi je tuklo kao nikad prije. Znala sam da me čeka borba – s Darijem, s obitelji koja će me osuđivati, s društvom koje ne oprašta ženama koje traže slobodu.
Ali prvi put nakon mnogo godina osjećala sam nadu.
Danas živim s djecom kod Amre. Radim u maloj školi engleskog jezika i svaki dan učim nešto novo – o sebi i o životu.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što sam otišla? Hoće li mi djeca jednog dana zamjeriti što im nisam dala “normalnu” obitelj?
Ali onda ih pogledam kako se smiju i shvatim – možda je ovo prvi put da smo svi stvarno slobodni.
Možda će netko od vas razumjeti moju borbu ili prepoznati vlastitu priču u mojim riječima. Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li sreća stvarno vrijedna cijene koju moramo platiti?