Kad sam naučila reći ne: Ljeto na Jadranu koje mi je promijenilo život
“Ivana, možeš li, molim te, još jednom otići do dućana? Zaboravila sam kupiti mlijeko!” viknula je moja svekrva Marija iz kuhinje, dok sam još uvijek imala mokru kosu od jutarnjeg kupanja. Pogledala sam prema Dariu, koji je sjedio na terasi s ocem i bratom, smijući se nekoj staroj priči iz djetinjstva. Nitko od njih nije ni trepnuo. Kao da je samo po sebi razumljivo da ću ja opet preuzeti sve.
To je bio naš prvi zajednički godišnji odmor na Jadranu nakon dugo vremena. Sanjala sam o miru, o danima kad ću napokon moći čitati knjigu na plaži, slušati valove i zaboraviti na posao i svakodnevne obaveze. Ali već prvi dan, kad su Marija i Dario dogovorili da će nam se pridružiti njegova sestra Ana sa svojom djecom, znala sam da od mog odmora neće biti ništa.
“Ivana, znaš da Ana nema gdje s djecom. Samo nekoliko dana, molim te,” šapnuo mi je Dario te večeri dok smo ležali u krevetu. “Znaš kakva je mama, ne mogu joj reći ne.”
“A ja mogu?” pitala sam ga tiho, osjećajući kako mi se grlo steže.
Sljedećih dana kuća je bila puna dječje vike, rasprava oko ručka i beskrajnih zahtjeva. Ana je bila iscrpljena i nije skrivala koliko joj znači što može malo odmoriti dok ja pazim na djecu. Marija je očekivala da sve bude savršeno – ručak točno u podne, riba svježa s pijace, stol uvijek čist. Dario je nestajao s muškarcima na ribičiju ili u kafiću.
Jednog popodneva, dok sam rezala povrće za večeru, Ana je ušla u kuhinju. “Ivana, možeš li mi pomoći oko Leona? Opet ima temperaturu. Znaš da ti to bolje ide nego meni.”
Osjetila sam kako mi srce lupa. Nisam imala snage više ni za što. Pogledala sam kroz prozor prema moru koje me dozivalo, ali nisam mogla otići ni na pet minuta.
Te večeri, dok su svi sjedili za stolom i smijali se, osjetila sam suze u očima. Nitko nije primijetio koliko sam umorna. Nitko nije pitao što ja želim.
“Ivana, možeš li donijeti još vode?” upitala me Marija.
Tada sam prvi put osjetila bijes. Nisam ustala. Pogledala sam ih sve redom i rekla: “Ne mogu više. Ne želim biti sluškinja na vlastitom odmoru. Želim jedan dan za sebe.”
Nastao je muk. Dario me gledao kao da me prvi put vidi. Marija je stisnula usne. Ana je šutjela.
“Ali… Ivana…” počela je Marija.
“Ne!” prekinula sam je. “Ovo nije samo vaš odmor. I ja sam ovdje. I meni treba mir.”
Te noći nisam mogla spavati. Srce mi je tuklo kao ludo. Bojala sam se što će biti sutra – hoće li me svi osuđivati? Hoće li Dario stati uz mene ili protiv mene?
Ujutro sam ustala ranije nego inače i otišla sama na plažu. Sjedila sam na stijeni i gledala sunce kako izlazi iznad mora. Po prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno.
Dario me pronašao sat kasnije.
“Ivana… nisam znao da ti je toliko teško,” rekao je tiho.
“Nisi pitao,” odgovorila sam.
Sjeli smo zajedno u tišini.
“Znam da si uvijek bila ta koja sve drži pod kontrolom… Ali možda smo svi uzimali tvoju dobrotu zdravo za gotovo,” priznao je.
“Možda?” nasmijala sam se kroz suze.
Tog dana ništa nisam radila za druge. Otišla sam sama na kavu u grad, kupila sebi sladoled i napokon pročitala nekoliko poglavlja knjige koju sam nosila mjesecima.
Marija me cijeli dan gledala ispod oka, ali nije ništa rekla. Ana je pokušala sama riješiti Leonovu temperaturu i shvatila da može više nego što misli.
Do kraja ljeta stvari su se promijenile. Nisu preko noći postali savršeni – još uvijek su očekivali puno od mene, ali sada sam znala reći ne kad mi nešto ne odgovara.
Kad smo se vratili kući u Zagreb, osjećala sam se snažnije nego ikad prije.
Ponekad se pitam – koliko nas žena živi tuđu sreću dok zaboravlja na svoju? Koliko puta još moramo reći “ne” prije nego što nas stvarno čuju?