Moja sestra mi je htjela uzeti dom iz snova: Cijena obitelji

“Ne možeš mi to napraviti, Ivana! To je naša kuća, naš dom!” vikala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog papira. Ivana je sjedila nasuprot mene, hladna i pribrana, s onim poznatim pogledom koji je uvijek značio da ne odustaje. “Ana, sve je po zakonu. Tata je ostavio pola kuće meni, pola tebi. Samo želim svoj dio.”

Nikada nisam mislila da će doći dan kad ću se sa svojom sestrom prepirati oko kuće. Godinama smo sanjali o tome – ja i moj muž Dario, kako ćemo jednog dana imati svoj dom, vrt pun lavande i dječji smijeh u dvorištu. Radili smo po dva posla, štedjeli svaku kunu, odricali se putovanja i izlazaka. Kad je tata umro, ostavio nam je staru kuću u Samoboru. Ivana je tada živjela u Sarajevu sa svojim mužem Edinom i govorila kako ju nekretnine ne zanimaju.

Ali kad smo Dario i ja uložili sve što smo imali u renovaciju, kad smo napokon uselili s našom kćeri Lanom, Ivana se vratila – s odvjetnikom i zahtjevom za isplatu svog dijela. “Znaš da nemamo novca! Sve smo dali za obnovu!” preklinjala sam je. “To nije moj problem,” rekla je tiho. “Edin i ja imamo svoje planove.”

Dario je šutio danima. Zatvarao bi se u radionicu i lupao čekićem dok mu ruke ne bi bile krvave. “Ne mogu vjerovati da nam ovo radi tvoja sestra,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili na terasi. “Zar joj nije dovoljno što ima stan u Sarajevu?” Pogledala sam ga kroz suze: “Možda joj je Edin napunio glavu… Znaš kakav je on, uvijek gladan novca.”

Sjećam se kad smo bile male, Ivana i ja smo dijelile sve – igračke, tajne, pa čak i prve ljubavi. Nikada nije bila zadovoljna s malo. Uvijek je željela više, bolje, skuplje. Ja sam bila ona koja popušta, koja se povlači pred njenim bijesom. Ali sada sam imala što izgubiti.

Jednog dana došla je s Edinom. Sjeli su za naš stol kao stranci. “Ana, dogovorimo se kao ljudi,” rekao je Edin, smiješeći se lažno. “Možemo ti dati rok od šest mjeseci da nas isplatiš ili prodajemo kuću.” Dario je ustao naglo: “Ovo nije fer! Vi niste uložili ni marke!” Ivana ga je pogledala s prijezirom: “To nije bitno. Pravo je pravo.”

Nakon tog sastanka nisam spavala noćima. Lana me pitala zašto sam tužna, a ja sam joj slagala da imam puno posla. Mama me zvala svaki dan iz Osijeka: “Dijete moje, ne svađaj se sa sestrom zbog cigle i betona.” Ali ovo nije bila samo kuća – ovo je bio naš život.

Počela sam izbjegavati Ivanu. Na obiteljskim okupljanjima vladala je tišina između nas, a mama bi nas gledala molećivo, pokušavajući nas spojiti pogledom. Jednog dana Lana je došla iz škole uplakana jer su joj djeca rekla da ćemo morati iseliti. Vijest se proširila selom brže nego požar.

Dario je predložio da dignemo kredit i isplatimo Ivanu. Ali banke nisu bile sklone davati kredite ljudima s prosječnim plaćama i djetetom na fakultetu. Svaki dan sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.

Jedne večeri nazvala me Ivana: “Ana, znaš li koliko mi je teško? Edin me pritišće, izgubio je posao… Ne mogu više ovako.” Po prvi put čula sam pukotinu u njenom glasu. “Zašto mi nisi rekla?” pitala sam tiho. “Jer si uvijek bila ona koja ima sređen život… Nisam htjela ispasti slaba pred tobom.”

Te noći nisam mogla prestati razmišljati o svemu što smo prošle zajedno – o tome kako smo kao djeca sanjale o velikoj kući s bijelom ogradom, kako smo dijelile krevet kad bi grmjelo… I sada stojimo na suprotnim stranama zida koji smo same izgradile.

Sljedećih tjedana pokušale smo pronaći kompromis. Predložila sam joj da joj isplaćujemo dio po dio kroz nekoliko godina. Edin nije bio zadovoljan, ali Ivana je pristala – pod uvjetom da joj pomognem pronaći posao u Zagrebu.

Danas još uvijek živimo u našoj kući, ali ništa više nije isto. Povjerenje koje sam imala prema sestri zauvijek je narušeno. Lana više ne pita za tetu Ivanu, a Dario ju izbjegava kad god može.

Ponekad sjedim sama na terasi i pitam se: Je li vrijedilo boriti se za ciglu i beton ako smo izgubili ono najvažnije – obitelj? Može li se izdaja ikada oprostiti ili samo naučimo živjeti s njom?