„Jesam li samo bankomat?” – Moja borba za vlastiti život nakon godina žrtvovanja za obitelj

„Opet nisi poslala pare ovaj mjesec? Kako misliš da preživimo, mama?” glas Lejle, moje starije kćeri, parao je tišinu dnevne sobe. Sjedila sam na rubu kreveta, držeći mobitel u ruci, dok su mi suze klizile niz obraze. U tom trenutku, nakon dvadeset godina rada u Njemačkoj, prvi put sam se zapitala – jesam li ja njima samo bankomat?

Sjećam se dana kad sam odlazila iz Sarajeva. Moj muž Emir stajao je na peronu s našim curicama, Lejlom i Amelom. „Bit će teško, ali moramo. Djeca trebaju bolje,” šapnuo mi je dok smo se grlili. Nisam znala da će to „teško” postati moj život. Prva godina u Minhenu bila je pakao – radila sam po dvanaest sati dnevno čisteći tuđe stanove, spavala u sobi s još četiri žene iz BiH i Hrvatske. Svaki zarađeni euro slala sam kući. „Mama, kupili smo novi laptop! Mama, upisala sam tečaj engleskog!” – te poruke su me držale na životu.

Godine su prolazile. Emir je umro od moždanog udara kad je Lejla imala 17, a Amela 14 godina. Nisam mogla doći na sahranu – gazdarica mi nije dala slobodno. Taj grč u stomaku nikad nije prošao. Od tada sam slala još više novca, pokušavajući nadoknaditi svoju odsutnost. Kćeri su završile fakultete, Lejla je postala pravnica, Amela radi kao medicinska sestra. Ali kad sam se napokon vratila kući prošle zime, dočekala me hladnoća.

„Što si sad došla? Nisi ti više navikla na nas,” rekla mi je Amela dok je gledala kroz prozor. Lejla je bila još gora – stalno mi je predbacivala što nisam bila tu kad joj je bilo najteže. „Novac nije zamjena za majku!” viknula je jednom dok smo ručale. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.

Pokušavala sam im objasniti: „Sve što sam radila, radila sam za vas! Da ne morate prati tuđe podove kao ja.” Ali njihova lica su ostajala tvrda. Počele su dolaziti poruke: „Mama, treba mi za auto.” „Mama, kasni mi stanarina.” Nikad „kako si”, nikad „nedostaješ nam”.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, došla je susjeda Fata. „Ajša, dušo, ti si se žrtvovala za njih više nego itko. Ali djeca danas… ne znaju cijeniti.” Plakala sam na njenom ramenu kao dijete.

S vremenom su se počeli javljati i drugi problemi. Lejla se razvela i vratila s djetetom kod mene. Amela je izgubila posao i tražila da joj platim još jednu edukaciju. Počela sam osjećati da me guše – svaki dan nova očekivanja, novi zahtjevi.

Jednog dana, kad sam odbila poslati novac jer sam željela kupiti sebi novi kaput prvi put nakon deset godina, Lejla mi je rekla: „Ti si sebična! Sve si radila iz grižnje savjesti!” Te riječi su me pogodile kao nož.

Počela sam se povlačiti u sebe. Odlazila bih na mezarje kod Emira i pričala mu sve što me boli. „Jesmo li pogriješili? Jesam li ja pogriješila?” pitala bih ga kroz suze.

Jednog popodneva došla sam kući i zatekla Lejlu kako prevrće po mojim stvarima. „Tražim karticu od banke! Treba mi hitno!” viknula je kad me vidjela na vratima. Tada sam prvi put povisila glas: „Dosta! Nisam ja vaš bankomat! Ja sam vaša majka!”

Nastao je muk. Amela je došla iz sobe i počela plakati: „Mama, oprosti… Mi smo navikle da si uvijek tu kad treba.”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – godine bez obitelji, bez zagrljaja djece, bez Emira. I o svemu što još mogu dobiti – možda mir sa sobom?

Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela s kćerima za stol.

„Djevojke,” počela sam tiho, „znam da nisam bila tu kad ste me trebale. Ali ja više ne mogu ovako. Želim živjeti svoj život. Želim biti vaša majka, a ne vaš bankomat.”

Lejla je šutjela dugo, a onda prošaptala: „Možda smo te uzimale zdravo za gotovo…”

Od tada se stvari polako mijenjaju. Nije lako – još uvijek ima dana kad poželim pobjeći natrag u Njemačku ili nestati negdje gdje me nitko ne zna. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da imam pravo na svoje želje.

Ponekad se pitam: Jesam li izgubila previše pokušavajući dati sve? Hoće li me moje kćeri ikada gledati kao majku, a ne kao izvor novca? Možda nisam jedina koja se tako osjeća… Što vi mislite – gdje prestaje žrtva, a počinje pravo na vlastiti život?