Prihvatila sam biti baka na puno radno vrijeme – i izgubila samu sebe

“Mama, možeš li ostati s djecom još ovaj tjedan? Ivana ima previše posla, a ja sam na terenu do kasno.” Glas mog sina, Daria, bio je umoran, ali u njemu nije bilo ni trunke sumnje da ću reći ne. Pogledala sam kroz prozor na kišni zagrebački dan, osjećajući kako mi se srce steže. “Naravno, sine,” odgovorila sam tiho, iako sam već znala da će to značiti još jedan tjedan bez mira, bez vremena za mene.

Nikada nisam mislila da ću postati baka na puno radno vrijeme. Kad su mi prvi put povjerili Luku i malu Saru, osjećala sam se korisno, voljeno. Sjećam se kako sam s ponosom slagala njihove igračke, kuhala njihove omiljene juhe i smijala se njihovim nestašlucima. Ali s vremenom, svaki dan je postajao isti: buđenje prije zore, priprema doručka, presvlačenje, vođenje u vrtić i školu, čekanje ispred zgrade dok kiša pada po mom starom kišobranu.

“Bako, gdje su mi tenisice?” vikao bi Luka iz hodnika dok bih ja pokušavala pronaći Sarinu omiljenu lutku. “Bako, gladna sam!” čula bih iz kuhinje. Sve je bilo na meni. Ivana bi dolazila kasno navečer, umorna i nervozna, često zaboravljajući pitati kako sam provela dan. Dario bi me samo kratko zagrlio i nestao za računalom. Počela sam osjećati da više nisam osoba – bila sam servis.

Jednog popodneva, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala kroz prozor na susjedkin vrt, osjetila sam suze kako mi klize niz lice. Nisam plakala godinama. Sjetila sam se dana kad sam bila mlada, kad smo muž i ja šetali Maksimirom, kad sam imala prijateljice s kojima bih pila kavu u Cvjetnom. Gdje su nestali ti dani? Gdje sam nestala ja?

Pokušala sam razgovarati s Ivanom. “Ivana, znaš… ponekad mi je stvarno teško. Osjećam se umorno i usamljeno.” Pogledala me preko ramena dok je spremala torbu za posao. “Znam, mama, ali stvarno nam puno značiš. Ne znam što bismo bez tebe.” Nasmiješila se brzo i nestala iz stana. Nije čula što sam zapravo rekla.

Noći su mi postale najteže. Ležala bih budna, slušajući tiho disanje unuka u susjednoj sobi i razmišljala o svom životu. Prijateljice su mi slale poruke: “Idemo na izlet u Samobor!” ili “Vidimo se na kavi?” Uvijek bih odgovarala: “Ne mogu, čuvam djecu.” S vremenom su poruke prestale stizati.

Jednog dana, dok sam čekala Luku ispred škole, prišla mi je Jasmina, majka iz razreda. “Vi ste Lukina baka? Svaka vam čast! Ja ne bih mogla tako svaki dan.” Nasmiješila sam se kiselo. “Nekad ni ja ne mogu.” Pogledala me iznenađeno. “Zašto ne kažete svojoj djeci da vam treba pomoć?”

Te večeri sam dugo razmišljala o njenim riječima. Jesam li ja kriva što me svi uzimaju zdravo za gotovo? Jesam li sama sebi oduzela pravo na život?

Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i pozvala Daria na razgovor. “Sine, moramo ozbiljno razgovarati. Volim Luku i Saru najviše na svijetu, ali više ne mogu sve sama. Trebam vremena za sebe. Trebam svoj život natrag.” Dario me gledao zbunjeno. “Ali mama… mi smo mislili da ti to voliš.”

“Volim ih, ali ne mogu biti ovako sama cijeli dan, svaki dan. Osjećam se kao da više ne postojim osim kao vaša baka i dadilja.” Suze su mi navrle na oči. Dario je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Oprosti, mama. Nikad nismo razmišljali kako je tebi.”

Dogovorili smo se da će unuci ići u vrtić tri dana tjedno, a ja ću imati slobodne dane za sebe. Prvi put nakon dugo vremena otišla sam s prijateljicama na kavu u Tkalčićevu. Smijale smo se kao nekad. Osjetila sam kako se vraćam sebi.

Ali rana je ostala. Još uvijek me boli što je trebalo toliko vremena da me netko vidi i čuje. Ponekad se pitam – koliko nas baka živi ovako? Koliko nas šuti dok nestajemo između tuđih potreba?

Možda će netko pročitati moju priču i prepoznati sebe. Možda će netko napokon reći: “Dosta! I ja zaslužujem živjeti svoj život.” Jer zar nije vrijeme da prestanemo biti nevidljive?

Ponekad se pitam: jesmo li same krive što nas uzimaju zdravo za gotovo ili je to cijena ljubavi prema obitelji? Koliko još moramo dati prije nego što kažemo – dosta je?