Moja kćerka više nije ista otkad se udala za Dinu: Ispovijest jedne majke
“Lana, zar stvarno nećeš doći na tatine rođendan?” – moj glas je drhtao dok sam držala mobitel, gledajući u prozor kroz koji su kapale prve kišne kapi proljeća. S druge strane tišina, pa hladan odgovor: “Mama, Dino i ja imamo planove. Ne mogu svaki vikend dolaziti kod vas.”
U tom trenutku, kao da mi je neko stisnuo srce šakom. Moja Lana, ona ista djevojčica koja je nekad trčala u moju sobu kad bi grmilo, sada mi odgovara kao strankinja. Otkako se udala za Dinu, sve se promijenilo. Prvo su to bile sitnice – nije imala vremena za kafu, nije odgovarala na poruke odmah. Onda su došle izgovori: “Umorna sam”, “Imam posla”, “Dino ne voli kad kasnim”. A sada, ni na rođendan svoga oca ne može doći.
Sjedim u kuhinji, gledam stare slike na frižideru. Lana s osmijehom do ušiju, tata je nosi na ramenima na moru u Makarskoj. Sjećam se kako smo zajedno kuhale sarmu, kako je uvijek pitala može li dovesti prijatelje na ručak. Gdje je nestala ta djevojka?
“Možda pretjeruješ,” šapće mi muž Ivica dok pere suđe. “Mlada je, ima svoj život…”
Ali ja znam da nije to. Osjećam to u kostima – Dino je promijenio moju kćerku. Od prvog dana nisam bila sigurna u njega. Previše tih, previše ozbiljan, uvijek s nekim komentarom kako bi Lana trebala više raditi na sebi, kako bi trebala paziti šta jede, kako bi trebala manje slušati mene. Prvo sam mislila da sam paranoična, ali onda su počele sitne svađe između mene i Lane.
“Mama, Dino misli da previše brineš za mene. Kaže da moram naučiti biti samostalna.”
“Ali dušo, ja sam ti majka…”
“Znam, ali Dino kaže da si previše zaštitnička.”
Svaki put kad bih nešto rekla, Dino bi imao spreman odgovor. Na početku sam pokušavala biti ljubazna – pozivala ih na ručak, slala im kolače, nudila pomoć kad su selili u novi stan u Sarajevu. Ali Lana je postajala sve udaljenija.
Najgore je bilo prošle zime. Tata je završio u bolnici zbog srca. Zvala sam Lanu u suzama: “Dušo, tata je loše…” Ona je došla sama, bez Dina. Sjela je kraj kreveta i gledala oca kako spava.
“Zašto Dino nije došao?” pitala sam tiho.
“Ima posla…”
Ali znala sam da nije to razlog. Kad je tata izašao iz bolnice, Lana je nestala na nekoliko tjedana. Nije se javljala ni meni ni ocu.
Jednog dana sam skupila hrabrost i otišla kod njih bez najave. Dino mi je otvorio vrata s lažnim osmijehom.
“Dobar dan, gospođo Marija. Lana trenutno odmara.”
“Mogu li je vidjeti?”
“Bolje ne sada. Imala je težak dan na poslu. Ako treba nešto važno, recite meni.”
Osjetila sam hladnoću u njegovom glasu. Kao da me gura iz života moje vlastite kćerke.
Kad sam napokon vidjela Lanu, bila je blijeda i umorna.
“Lana, što se događa? Jesi li dobro?”
Pogledala me tužno: “Mama, Dino i ja imamo svoje probleme. Ne želim te opterećivati…”
Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se bespomoćno.
Prolazili su mjeseci. Lana se sve rjeđe javljala. Na Božić su došli samo na sat vremena – Dino je cijelo vrijeme gledao na sat, a Lana je šutjela.
Jedne večeri nazvala me prijateljica iz susjedstva: “Marija, vidjela sam Lanu sama u parku. Plakala je…”
Srce mi se steglo od brige. Nazvala sam Lanu odmah te večeri.
“Dušo, jesi li dobro?”
“Mama, molim te… nemoj me zvati svaku večer! Dino kaže da me gušiš!”
Nakon toga više nisam imala snage zvati svaki dan.
A sada – ni na rođendan svoga oca ne može doći.
Ivica pokušava smiriti situaciju:
“Pusti je malo na miru. Možda joj treba prostora…”
Ali kako da pustim? Kako da ne brinem kad osjećam da mi dijete pati?
Sjedim sama u kuhinji i vrtim po glavi sve što smo prošli zajedno – prvi dan škole, prvi dečko, prvi odlazak na fakultet u Zagreb… A sada kao da više nemam kćerku.
Ponekad se pitam jesam li ja kriva? Jesam li previše voljela? Jesam li trebala pustiti ranije?
Ali onda se sjetim njenih suza u parku i znam – nešto nije u redu.
Možda će Lana jednog dana skupiti snage i reći mi što se stvarno događa.
Do tada ostajem ovdje, čekajući poruku ili poziv koji možda nikada neće doći.
Je li moguće da ljubav prema jednom čovjeku može toliko promijeniti osobu? Ili smo mi roditelji ti koji ne znamo pustiti djecu kad odrastu? Što biste vi učinili na mom mjestu?