„Ne, tvoja majka se ne useljava kod nas!” – Moja borba za dom, brak i vlastito dostojanstvo
„Ne, tvoja majka se ne useljava kod nas!” – izgovorila sam to glasnije nego što sam planirala, dok su mi ruke drhtale iznad sudopera. Ivan je stajao nasuprot mene, s pogledom punim nevjerice i povrijeđenosti. „Ana, ona nema gdje. Znaš da je tata umro prošle zime, a sestra joj je u Njemačkoj. Ne mogu je ostaviti samu.”
U tom trenutku, kroz prozor naše male kuhinje u Novom Zagrebu, gledala sam kako kiša udara po limenom krovu susjedove garaže. Osjećala sam se kao da me ta kiša pere iznutra – sve moje strahove, nesigurnosti i bijes. Nisam mrzila njegovu majku, Mariju. Ali znala sam što znači njezin dolazak: kraj privatnosti, kraj mira, kraj mog doma kakvog poznajem.
Ivan je pokušavao biti razuman. „Samo dok ne nađe nešto svoje. Ti znaš kakva je mama – neće nam smetati.”
Znala sam. Znala sam bolje od njega. Marija je bila žena koja je uvijek imala mišljenje o svemu – od toga kako perem prozore do toga kako odgajam našu kćer Luciju. Sjećam se prošlog Božića kad je rekla: „Ana, ti nikad ne znaš napraviti sarmu kao moja pokojna svekrva.”
Te večeri nisam spavala. Ivan je zaspao okrenut leđima, a ja sam gledala u strop i brojala pukotine na žbuci. Ujutro sam Luciji pravila doručak kad je zazvonio telefon.
„Ana, sinek, ja bih došla danas oko četiri. Ivan mi je rekao da ste se dogovorili.”
Nisam imala snage reći joj istinu. Samo sam spustila slušalicu i osjetila kako mi srce lupa kao ludo.
Popodne je stigla s dva ogromna kofera i vrećicom punom domaćih jaja i ajvara. Ivan joj je pomogao unijeti stvari u sobu za goste. Lucija je bila uzbuđena – baka joj je uvijek donosila čokoladu i pričala priče o djetinjstvu u Bosanskoj Posavini.
Prvih dana trudila sam se biti ljubazna. Pravila sam ručak po njezinim receptima, slušala njezine savjete o pranju rublja i šutjela kad bi komentirala moj izbor garderobe ili način na koji razgovaram s Ivanom.
Ali onda su počele sitne provokacije. „Ana, zar opet kasniš s posla? Dijete ti cijeli dan gleda crtiće.” Ili: „Ivan voli kad mu se košulje peglaju na škrob, ali ti to nikad nisi naučila.”
Jedne večeri, dok sam slagala veš u kupaonici, Marija je ušla bez kucanja.
„Ana, znaš li ti što znači biti prava žena? Moja pokojna svekrva bi rekla: ‘Žena drži kuću na okupu.’ Ti stalno nešto radiš za sebe – posao, prijateljice… A kuća ti nije na prvom mjestu.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Samo sam šutjela i nastavila slagati ručnike.
Ivan je sve manje bio kod kuće. Počeo je ostajati duže na poslu ili bi išao s prijateljima na nogomet. Kad bih mu pokušala reći kako se osjećam, samo bi odmahnuo rukom: „Ana, pretjeruješ. Mama nije loša. Samo joj treba vremena.”
Jedne subote, dok smo svi sjedili za stolom, Marija je pred Lucijom rekla: „Tvoja mama ne zna ni supu skuhati bez kocke. Kad sam ja bila mlada, sve se radilo domaće.”
Lucija me pogledala zbunjeno, a meni su ruke drhtale dok sam rezala kruh.
Te noći sam prvi put ozbiljno pomislila da odem. Da uzmem Luciju za ruku i vratim se kod svojih roditelja u Osijek. Ali onda bih pomislila na Ivana – na sve što smo prošli zajedno, na dane kad smo sanjali o zajedničkom životu bez miješanja roditelja.
Sljedećih tjedana situacija je postajala sve gora. Marija bi ulazila u našu sobu bez kucanja, premještala moje stvari po kuhinji i stalno prigovarala zbog mog posla: „Žena treba biti doma s djetetom.”
Jednog dana došla sam ranije s posla i zatekla Mariju kako prekopava po mojim ladicama.
„Što radite?” upitala sam tiho.
„Tražim čistu posteljinu za Ivana. Ti nikad ne znaš gdje što stoji.”
Tada mi je pukao film.
„Dosta! Ovo je moj dom! Ne možete ulaziti u moju sobu bez pitanja! Ne možete mi govoriti kako ću živjeti!”
Marija me gledala kao da sam poludjela. Ivan je došao iz dnevne sobe i pitao što se događa.
„Tvoja žena viče na mene! Ja ovdje nisam dobrodošla!”
Ivan me pogledao s razočaranjem.
„Ana, zar ne možeš biti malo tolerantnija? Mama nam pomaže.”
Tada sam prvi put jasno rekla:
„Ili ćemo postaviti granice ili ću otići s Lucijom. Ne mogu više ovako.”
Nastao je muk. Marija je izašla iz sobe uvrijeđena, a Ivan me gledao kao da me prvi put vidi.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovaj brak – o svom poslu koji volim, o prijateljicama koje više ne viđam jer „nije red” da žena izlazi navečer kad ima dijete i muža kod kuće.
Sutradan ujutro Ivan mi je prišao dok sam pila kavu na balkonu.
„Ana… Razumijem te. Nisam htio da ti bude teško. Ali mama stvarno nema gdje.”
Pogledala sam ga kroz suze.
„A gdje ću ja? Gdje će biti moje mjesto ako ovako nastavimo?”
Nakon dugog razgovora dogovorili smo se da će Marija potražiti stan u blizini i da ćemo joj pomoći koliko možemo – ali naš dom mora ostati naš prostor.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam posljedice te borbe. Ali naučila sam nešto važno: nitko nema pravo uzeti ti dom ili dostojanstvo pod izgovorom obitelji.
Ponekad se pitam – koliko žena oko mene šuti zbog mira u kući? Koliko nas gubi sebe pokušavajući spasiti ono što drugi uzimaju zdravo za gotovo?