Gorki Ručak: Priča o Ljubavi i Predrasudama između Mirele i Radovana
“Ako izađeš kroz ta vrata, Mirela, zaboravi da imaš majku!” njezin glas odjekivao je kroz stan, dok su tanjuri na stolu još drhtali od siline njezine ruke. Stajala sam u hodniku, s kaputom u ruci, srce mi je tuklo kao ludo. Otac je šutio, gledao u pod, a brat Ivan je nervozno šetao iz sobe u sobu. Svi su znali razlog – Radovan. Moj Radovan, vozač kamiona iz Travnika, čovjek kojeg sam voljela više od svega na svijetu.
“Mama, molim te… nije on loš čovjek. Znaš koliko me voli. Zar ti nije važna moja sreća?” glas mi je drhtao, ali nisam mogla popustiti. Znala sam da će ova večer promijeniti sve.
Majka je stisnula usne. “Sreća? Što ti znaš o sreći? S njim ćeš prati tuđe gaće i čekati ga po tjedan dana! Zar si zato išla na fakultet? Da bi završila s nekim tko ne zna ni pravilno napisati tvoje ime?”
Ivan je pokušao ublažiti situaciju: “Ma, pusti Mirelu, mama. Nije Radovan tako loš…”
“Ti šuti!” presjekla ga je majka. “Ti si mu ionako već dao broj telefona!”
Otac je konačno podigao pogled. “Mirela, znaš da te volimo. Ali život nije bajka. Ljubav prođe, ostane samo svakodnevica. Razmisli još jednom.”
Izašla sam iz stana s osjećajem da mi se tlo ruši pod nogama. Radovan me čekao ispred zgrade, naslonjen na svoj stari Golf. Kad me vidio uplakanu, samo me zagrlio bez riječi.
“Šta su rekli?” pitao je tiho.
“Ništa što već nisam znala…” odgovorila sam kroz suze.
Te noći prespavala sam kod Radovana u njegovoj maloj garsonijeri na periferiji grada. Zidovi su bili oguljeni, namještaj star, ali osjećala sam se sigurnije nego ikad prije. On je kuhao čaj i pričao mi o svojim snovima – kako bi volio jednog dana otvoriti malu autopraonicu, kako bi volio imati djecu koja će trčati po dvorištu.
“Znaš li ti koliko te volim?” pitao me dok smo ležali jedno pored drugoga.
“Znam… ali bojim se da ću izgubiti sve zbog tebe.”
“Nećeš izgubiti ništa što vrijedi ako ostaneš uz mene,” odgovorio je odlučno.
Sljedećih mjeseci živjeli smo između dva svijeta. Moja obitelj nije željela čuti za Radovana. Majka me nije zvala ni jednom, otac bi mi povremeno poslao poruku: “Jesi li dobro? Treba li ti novca?” Ivan me krišom posjećivao i donosio domaće kolače.
Radovan je radio dan i noć. Vozio je kamion do Njemačke, vraćao se iscrpljen ali uvijek s osmijehom za mene. Ja sam tražila posao kao profesorica hrvatskog jezika, ali bez iskustva i poznanstava to nije išlo lako.
Jednog dana, dok sam sjedila sama u stanu i gledala kroz prozor kišu kako pada po blatnjavom dvorištu, zazvonio je telefon.
“Mirela? Tata je imao infarkt. U bolnici je. Mama ne može sama… Možeš li doći?” Ivanov glas bio je prepun panike.
Bez razmišljanja sam potrčala prema bolnici. Majka me dočekala na hodniku – blijeda, slomljena.
“Mirela… oprosti… nisam znala da će ovako biti… Trebam te sada.”
Tih dana provela sam sate uz oca, držeći ga za ruku dok je spavao. Majka i ja smo prvi put nakon dugo vremena razgovarale bez vikanja.
“Znaš… možda sam bila prestroga prema tebi i Radovanu,” priznala je tiho jedne večeri dok smo pile kavu iz plastičnih čaša.
“Mama, on me voli više nego itko na svijetu. Nikad me nije povrijedio. Samo želim da ga upoznaš onakvog kakav stvarno jest.”
Nakon što se otac oporavio i vratio kući, odlučila sam dovesti Radovana na ručak. Srce mi je tuklo kao ludo dok smo ulazili u stan. Majka ga je dočekala s hladnim osmijehom, ali barem nije ništa rekla.
Za stolom je vladala napetost koju si mogao rezati nožem.
“Radovane, čime se točno baviš?” pitala ga je majka kroz stisnute zube.
“Vozim kamion za jednu firmu iz Sarajeva. Nije lako, ali posao je pošten,” odgovorio je mirno.
Otac ga je promatrao ispod obrva: “A planiraš li nešto više od toga?”
Radovan se nasmiješio: “Sanjam o vlastitom biznisu jednog dana. Ali najvažnije mi je da Mirela bude sretna.”
Ivan je pokušao razbiti napetost: “Mama, znaš li da Radovan pravi najbolju baklavu koju sam probao?”
Majka ga je pogledala iznenađeno: “Ti znaš kuhati?”
Radovan se nasmijao: “Naučio sam od svoje nane u Bugojnu. Ako želite, mogu vam jednom napraviti baklavu po njezinom receptu.”
Taj ručak nije bio savršen – bilo je šutnje, nespretnosti i suza – ali bio je početak nečega novog. Polako su ledeni zidovi između nas počeli pucati.
Godinama kasnije, kad smo Radovan i ja već imali dvoje djece i malu kuću na rubu grada, majka mi je priznala:
“Znaš… pogriješila sam što sam sudila čovjeku po poslu koji radi. Nikad nisam vidjela nekoga tko te toliko voli kao on. Hvala ti što si bila hrabra kad ja nisam mogla biti.”
Ponekad se pitam – koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja i predrasuda? Koliko ljubavi propadne jer nismo imali hrabrosti stati uz ono što osjećamo?