Kuća na rubu Sarajeva: Moja borba za dom i dostojanstvo
“Ne mogu vjerovati da si stvarno ovdje, Adnane,” izgovorila sam tiho, držeći kvaku na vratima kao da mi je to jedini oslonac. Srce mi je tuklo kao ludo, a pred vratima je stajao čovjek kojeg nisam vidjela sedam godina. Bio je mršaviji, oči su mu bile umorne, ali osmijeh – onaj isti, šarmerski – nije nestao. “Mogu li ući, Ajla? Samo na pet minuta.”
Nisam znala što da radim. U glavi mi je odzvanjalo sve ono što sam prošla otkako je otišao: dvije godine razvoda, beskrajni sati u pekari i noćne smjene u trgovini, suze koje sam skrivala od djece, i svaki dinar koji sam stavljala sa strane za ovu kuću. Moj dom. Moj san.
Pustila sam ga unutra, ali nisam skinula jaknu. “Reci što imaš pa idi. Djeca su kod mame, ne želim da te vide.”
Sjeo je za kuhinjski stol, pogledao oko sebe, a onda spustio pogled. “Ajla, znam da nemam pravo tražiti ništa od tebe… ali treba mi pomoć. Izgubio sam posao u Njemačkoj. Nemam gdje.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Adnane, ti si otišao. Ostavio si mene i djecu bez riječi, bez alimentacije, bez ičega. Sad se vraćaš i tražiš pomoć?”
Nije odgovorio odmah. Samo je sjedio, gledao u ruke. “Znam da sam pogriješio. Ali nemam nikog drugog. Znam da si ti jaka… uvijek si bila jača od mene.”
Ta rečenica me pogodila više nego što bi smjela. Sjetila sam se svih onih noći kad sam sama popravljala bojler, kad sam djeci slagala sendviče od zadnjih novčića i kad sam šutjela pred njima dok su pitali gdje im je otac.
“Što točno želiš?” pitala sam hladno.
“Samo nekoliko dana… dok ne nađem nešto. Znam da nije fer, ali… Ajla, nemam nikog drugog.”
U meni se vodila bitka: dio mene ga je želio izbaciti van, vikati na sav glas zbog svega što je napravio; drugi dio me podsjećao da smo nekad dijelili život, da je otac moje djece.
“Možeš ostati tri dana. Ni minute više,” rekla sam napokon.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i razmišljala kako je život nepravedan prema ženama poput mene – ženama koje moraju biti snažne jer nemaju izbora.
Sljedeća tri dana bila su kao hod po žici. Adnan je bio tih, povučen, pomagao oko kuće, ali osjećala sam njegovu tugu i sramotu u svakom pogledu. Djeca su dolazila navečer, a ja sam ih vodila kod mame prije nego što bi stigli kući.
Trećeg dana došao je ranije s posla iz pekare moj brat Emir. Sjeo je za stol i pogledao Adnana ravno u oči.
“Šta ti radiš ovdje?” pitao je bez uvijanja.
Adnan je slegnuo ramenima. “Samo privremeno. Ajla mi pomaže dok ne stanem na noge.”
Emir me pogledao s nevjericom. “Ajla, zar opet? Zar nisi dovoljno patila zbog njega?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima.
“Ne radim to zbog njega,” rekla sam tiho. “Radim to zbog sebe. Da mogu mirno spavati znajući da nisam kao on.”
Te večeri Adnan mi je prišao dok sam prala suđe.
“Ajla… hvala ti. Znam da ne zaslužujem tvoju dobrotu. Obećavam da ću otići sutra ujutro.”
Nisam ništa rekla. Samo sam nastavila prati tanjire dok su mi ruke drhtale.
Sutradan ujutro probudila sam se ranije nego inače. Adnan je već bio spreman za polazak.
“Odlazim,” rekao je tiho. “Neću ti više smetati. Hvala ti još jednom… za sve.” Pogledao me posljednji put i izašao iz kuće.
Stajala sam na prozoru i gledala ga kako odlazi niz ulicu prekrivenu maglom sarajevskog jutra. Osjetila sam olakšanje, ali i tugu – ne zbog njega, nego zbog svega što smo mogli biti, a nismo uspjeli.
Kasnije tog dana došla je mama s djecom.
“Mama, kad ćemo imati pravi ručak svi zajedno?” pitala me Hana.
Pogledala sam ih i nasmiješila se kroz suze.
“Kad budemo spremni za to, dušo.” Znala sam da će taj dan doći – ali pod mojim uvjetima.
Sjedila sam navečer sama u svojoj maloj kuhinji i razmišljala: Zašto žene uvijek moraju biti te koje praštaju? Je li snaga u tome da oprostiš ili da kažeš dosta? Što biste vi učinili na mom mjestu?