Nestala istina: Majka koja nije poznavala vlastitog sina
“Gospođo Ivana, ja sam Lejla… zaručnica vašeg sina Daria. Molim vas, pomozite mi ga pronaći!” riječi su koje su mi se zauvijek urezale u pamćenje. Stajala sam na pragu svog stana u Sarajevu, dok je vani pljuštala kiša, a ispred mene djevojka s crnim podočnjacima i drhtavim rukama. Nisam znala tko je ona, a još manje sam znala da moj sin ima zaručnicu. Dario je nestao prije dva tjedna, ali ja sam vjerovala da je samo negdje s prijateljima, možda u Zagrebu, možda u Mostaru – uvijek je bio nemiran duh. Ali sada, gledajući Lejlu, osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši.
“Zaručnica? Dario nikad nije spomenuo…” pokušala sam ostati mirna, ali glas mi je zadrhtao. Lejla je briznula u plač.
“Rekao mi je da će vam sve reći kad dođe vrijeme. Ali sada ga nema! Policija ne radi ništa, kažu da je punoljetan i da se sigurno samo maknuo od svega. Ali ja znam da nešto nije u redu!”
U tom trenutku, kroz glavu su mi prošle sve one večeri kad bi Dario došao kasno kući, mirisao na cigarete i tuđi parfem, a ja bih ga pitala gdje je bio. Uvijek bi odgovorio: “S ekipom, mama, ne brini.” Nikad nisam pitala više. Možda sam trebala.
Lejla je sjela na kauč i počela vaditi iz torbe papire, poruke isprintane s mobitela, slike njih dvoje na Trebeviću, na Baščaršiji, čak i jednu iz Splita. Na svakoj slici moj sin – nasmijan, zaljubljen, sretan. Gledala sam te slike kao da gledam tuđeg mladića. Moj Dario nikad nije bio tako otvoren sa mnom. Što sam propustila?
“Jeste li razgovarali s njegovim ocem?” pitala sam tiho.
Lejla je odmahivala glavom. “On me ne želi ni čuti. Rekao mi je da Dario uvijek pravi probleme i da će se sigurno vratiti kad mu ponestane novca.”
Znala sam da moj bivši muž Zoran nikad nije imao strpljenja za Darija. Nakon razvoda, Dario je ostao sa mnom u Sarajevu, dok se Zoran vratio u Osijek i osnovao novu obitelj. Rijetko su se čuli. Možda je to bio razlog što mi Dario nikad nije govorio o svojim osjećajima.
Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala Darijevu sobu – još uvijek neurednu, s posterima Dinama i starih rock bendova na zidovima. Pronašla sam njegov dnevnik skriven ispod madraca. Srce mi je tuklo dok sam ga otvarala.
“Mama nikad ne bi razumjela Lejlu… Tata bi poludio kad bi znao da joj je otac iz Srebrenice… Ali Lejla me voli onakvog kakav jesam. S njom mogu biti svoj. Samo da skupim hrabrosti reći mami…”
Riječi su mi paraju dušu. Nisam znala ništa o njegovoj ljubavi, o njegovim strahovima. Nisam znala ni za Lejlu ni za to koliko mu znači.
Sljedećih dana Lejla i ja smo zajedno obilazile mjesta gdje bi mogao biti – njegove prijatelje iz srednje škole, kafiće gdje je radio kao konobar, čak i stare susjede iz djetinjstva. Svi su govorili isto: “Dario je dobar dečko, ali uvijek je nešto skrivao.” Nitko nije znao ništa konkretno.
Jednog dana zazvonio mi je mobitel. Nepoznat broj.
“Gospođo Ivana? Ovdje inspektor Hasanović iz PU Centar. Pronašli smo nešto što bi vas moglo zanimati…”
U policijskoj postaji dočekali su me inspektor Hasanović i mladi policajac Emir. Na stolu – Darijeva jakna i mobitel.
“Pronađeni su kod Miljacke. Nema tragova nasilja, ali mobitel je bio isključen danima,” rekao je Hasanović ozbiljno.
Lejla je prebledjela. “To nije moguće… Dario nikad ne bi ostavio mobitel!”
Policija nije imala više informacija. Vratile smo se kući slomljene.
Te večeri zazvonio je interfon. Otvorila sam vrata – na pragu je stajao Zoran.
“Ivana, moramo razgovarati,” rekao je bez pozdrava.
Sjeli smo za stol dok je Lejla plakala u drugoj sobi.
“Znaš li ti išta o svom sinu?” pitao me Zoran hladno.
“Više nego ti!” odbrusila sam mu, ali nisam bila sigurna u to.
“Dario me zvao prije mjesec dana. Tražio je novac. Rekao sam mu da se sabere i nađe posao kao svi normalni ljudi. Sad mi je žao… Možda sam ga trebao poslušati. Možda mu je stvarno trebala pomoć…”
Gledala sam ga s gorčinom. “Uvijek si mislio da znaš što je najbolje za njega! Nikad nisi slušao!”
Zoran je ustao i lupio šakom o stol. “A ti si ga previše štitila! Zato nam sad dijete luta Bog zna gdje!”
Lejla je istrčala iz sobe: “Prestanite! Ovo nije vaša svađa! Dario treba nas – zajedno!”
U tom trenutku shvatila sam koliko smo svi pogriješili – ja svojom šutnjom i strahom od istine, Zoran svojom hladnoćom i tvrdoglavošću, Lejla svojim povjerenjem u nas odrasle koji nismo znali bolje.
Dani su prolazili u agoniji čekanja. Svaki zvuk na hodniku bio je nada da će se Dario pojaviti na vratima. Svaka vijest na televiziji bila je potencijalna prijetnja.
Jednog jutra zazvonio je mobitel – Dario! Glas mu je bio tih i promukao.
“Mama… oprosti što nisam ranije zvao. Morao sam otići… Trebao sam vremena da razmislim o svemu… Oprosti što nisam bio iskren prema tebi… Volim vas sve, ali moram pronaći sebe prije nego se vratim kući. Reci Lejli da mi nedostaje…”
Plakala sam satima nakon tog poziva – od olakšanja, tuge i krivnje.
Danas sjedim sama u njegovoj sobi i pitam se: Jesam li ikada stvarno poznavala vlastito dijete? Koliko roditelji zaista znaju o životima svoje djece? Možemo li ikada ispraviti greške prošlosti ili nam ostaje samo nada da će nam djeca jednog dana oprostiti?