„Kako možeš imati takvu obitelj?” – Nedjeljni ručak koji je rastrgao moj brak i srce
„Kako možeš imati takvu obitelj?” – riječi su odjeknule kroz blagovaonicu kao šamar. Sjedila sam za stolom kod svekrve, između muža Ivana i naše dvoje djece, dok je njegova sestra Marina zurila u mene s prijezirom. Svi su zašutjeli, čak je i mali Luka prestao gurati grašak po tanjuru. Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali nisam mogla progovoriti.
Ivan je slegnuo ramenima, kao da ga se to ne tiče. Njegova majka, gospođa Ružica, samo je uzdahnula i nastavila rezati pečenku. „Ma pusti, Marina, nije ona kriva što joj je brat završio u zatvoru. Neki ljudi jednostavno nemaju sreće s rodbinom.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Moj brat Dario je pogriješio, ali nije monstrum. Da, bio je u zatvoru zbog tuče u kojoj je branio prijatelja, ali nitko od njih ovdje nikad nije pitao kako mi je bilo dok sam ga posjećivala, dok sam majci brisala suze. Samo su šaptali iza leđa.
„Mama, mogu li ja van?” upitala je tiho naša kći Ana, gledajući me velikim smeđim očima. „Ne još, dušo”, odgovorila sam drhtavim glasom. Nisam htjela da vidi kako mi suze naviru na oči.
Ivan je pogledao na sat, kao da jedva čeka da ode. „Ajde, nemojte sad opet s tim pričama”, rekao je umorno. „Mogli bismo barem jednom imati normalan ručak.”
Marina se nasmijala podrugljivo. „Normalan? S njom? S tom obitelji?”
Tada sam pukla. „Dosta!” viknula sam, ustajući od stola. „Dosta više vaših uvreda! Moj brat je pogriješio, ali vi niste ništa bolji! Koliko puta ste vi prešutjeli Ivanove dugove? Koliko puta ste mene krivili za sve što nije valjalo u ovom braku?”
Ružica je stisnula usne. „Nemoj ti meni tako govoriti u mojoj kući.”
„A gdje da govorim? Kod kuće ne smijem jer Ivan šuti ili viče na mene! Ovdje me ponižavate! Djeca sve čuju!”
Ana je počela plakati. Luka se stisnuo uz mene. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
Ivan je ustao i povukao me za ruku prema hodniku. „Ajde van”, šapnuo je kroz zube. „Nećeš ovdje praviti scene.”
U autu smo šutjeli cijelim putem do kuće. Djeca su bila tiha kao miševi. Kad smo stigli, Ivan je zalupio vratima i otišao u dnevnu sobu.
Navečer sam pokušala razgovarati s njim. „Ivane, ne mogu više ovako. Ne mogu dopustiti da djeca rastu misleći da su manje vrijedna zbog moje obitelji.”
On je samo odmahnuo rukom. „Tvoja obitelj je tvoj problem. Ja se neću svađati s mojom majkom zbog tebe.”
„Ali to nije samo moj problem! To su naša djeca! Oni osjećaju sve ovo!”
„Prestani dramatizirati”, rekao je hladno.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Luku kako spava s plišanim medom i Anu koja se sklupčala pod dekom. Znala sam da moram nešto promijeniti.
Sljedećih dana Ivan je bio još hladniji. Djeca su me pitala zašto ne idemo više kod bake Ružice. Nisam znala što da kažem.
Jednog popodneva Ana mi je prišla dok sam prala suđe.
„Mama, jesmo li mi loši jer nam je ujak bio u zatvoru?”
Zastala sam s rukama u vodi i osjetila knedlu u grlu.
„Ne, dušo”, rekla sam tiho i privukla je k sebi. „Nisi ti ništa loša. Ljudi ponekad griješe, ali to ne znači da si ti kriva za njihove greške.”
Ali nisam bila sigurna vjerujem li sama u to.
Ivan je sve više vremena provodio izvan kuće. Počeo se vraćati kasno, mirisao je na alkohol. Jedne večeri došao je pijan i počeo vikati na mene pred djecom.
„Zbog tebe mi se svi smiju! Zbog tvoje obitelji! Sramotiš me!”
Tada sam prvi put osjetila strah od njega.
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari i odvela djecu kod svoje majke u Dubravu. Mama me zagrlila bez riječi kad me vidjela na vratima.
„Znaš da uvijek imaš mjesto ovdje”, rekla je tiho.
Ivan me zvao nekoliko puta, ali nisam odgovarala. Poslala sam mu poruku: „Djeca i ja ostajemo kod mame dok ne odlučimo što dalje.”
Nisam znala što će biti s nama. Bojala sam se razvoda, bojala sam se osude susjeda i prijatelja. Ali više nisam mogla dopustiti da moja djeca rastu u sjeni tuđih predrasuda i mržnje.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam skupila snage otići po stvari iz stana. Ivan nije bio doma. Svekrva me gledala s vrata i rekla: „Nadam se da si sretna sada kad si uništila moju obitelj.”
Nisam joj odgovorila. Samo sam spakirala Anine knjige i Lukine igračke i otišla bez osvrtanja.
Danas živimo skromno, ali mirno. Djeca idu u školu, ja radim kao blagajnica u dućanu na Trešnjevci. Ponekad me uhvati tuga kad vidim druge obitelji kako zajedno šetaju parkom ili kad Ana pita za tatu.
Ali znam da nisam imala izbora.
Ponekad se pitam: Jesam li trebala više trpjeti zbog djece? Ili sam im spasila djetinjstvo time što sam otišla? Može li žena ikada biti dovoljno dobra za tuđu obitelj – ili samo za svoju djecu?