Kuća na dar: Kad poklon postane prokletstvo
“Zar stvarno misliš da je ovo pošteno, mama?” urliknuo je Dario, brat mog supruga, dok su svi gosti na vjenčanju zanijemili. Stajala sam pored Ivana, svog novopečenog muža, držeći ga za ruku toliko čvrsto da sam osjećala kako mu prsti drhte. Svekrva, gospođa Ljubica, stajala je ispred nas s ključevima u ruci, lice joj je bilo napeto, ali odlučno.
“Dario, molim te, nemoj sada praviti scenu,” šapnula je njegova supruga Sanja, ali bilo je kasno. Svi su gledali prema njima, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu.
“Ne pravim ja scenu! Samo pitam – zašto Ivan dobiva kuću, a ja ništa? Zar nisam i ja tvoj sin?” Dario je bio crven u licu, a glas mu je podrhtavao od bijesa i povrijeđenosti.
Svekrva je pokušala objasniti: “Dario, ti si već dobio svoj stan kad si se ženio. Ovo je kuća koju sam naslijedila od svoje majke i željela sam da Ivan ima nešto svoje. Nije to protiv tebe…”
Ali Dario nije slušao. Okrenuo se prema gostima: “Eto vam vaša pravda! Svi ste svjedoci!” Zgrabio je Sanju za ruku i izjurio iz sale. Vrata su zalupila tako snažno da su se svi trgnuli.
Ostali smo stajati kao ukopani. Gosti su šaptali, neki su nas sažalijevali pogledima, drugi su se povlačili u sebe. Ivan je šutio, a ja sam osjećala kako mi suze naviru na oči. Ovo je trebao biti najsretniji dan u našem životu.
Nakon što su gosti otišli, ostali smo sami s Ljubicom. Sjela je za stol i počela plakati. “Nisam ovo željela… Samo sam htjela da vam olakšam život. Znam koliko ste se mučili s podstanarstvom.”
Ivan ju je zagrlio: “Mama, hvala ti. Ali možda si trebala prvo razgovarati s Darijem. Znaš kakav je… uvijek misli da ga netko zakida.”
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao pored mene i gledao u strop.
“Znaš li što će biti sad?” upitao me tiho.
“Ne znam… Ali bojim se da će ovo ostaviti trag na cijelu obitelj.”
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Dario nije odgovarao na pozive ni meni ni Ivanu. Sanja mi je poslala poruku: “Ne zamjeri, ali moramo malo biti sami. Previše je svega.” Ljubica je bila slomljena – pokušavala je doći do Darija, ali on ju je odbijao.
U selu su počele kružiti priče. Ljudi su komentirali kako se obitelj raspada zbog imovine. “Ma znaš ti njih… uvijek su bili pohlepni,” šaptale su susjede na tržnici. Osjećala sam sram kad bih prolazila kroz selo.
Jednog popodneva, dok smo pakirali stvari za selidbu u novu kuću, Ivan je stao nasred sobe i rekao: “Možda bismo trebali odbiti kuću. Možda bi to sve smirilo.”
Pogledala sam ga u nevjerici: “I što onda? Da živimo kao podstanari do kraja života? Zar nije vrijeme da i mi nešto dobijemo? Zar uvijek moramo biti oni koji popuštaju?”
Ivan je sjeo na krevet i pokrio lice rukama: “Ne znam više što je ispravno. Volim svog brata, ali ne mogu više podnositi ovu nepravdu. Zar nije red da i nama jednom krene?”
Nakon nekoliko tjedana napetosti, odlučili smo otići do Darija i pokušati razgovarati. Sanja nas je dočekala na vratima s umornim očima.
“Dario ne želi pričati,” rekla je tiho.
“Molim te, Sanja… samo pet minuta,” zamolila sam.
Dario je sjedio za stolom, gledao kroz prozor i nije nas ni pogledao kad smo ušli.
“Dario… nismo mi tražili tu kuću. Mama nam ju je dala iz srca. Znaš koliko smo se mučili zadnjih godina,” počeo je Ivan.
Dario se okrenuo prema nama, oči su mu bile crvene: “Vi ste uvijek bili mamin mezimac. Ja sam sve morao sam! Kad sam se ženio, dobio sam stan koji sam morao renovirati iz temelja! A vi dobijete kuću uređenu, spremnu za život! Kako mislite da se osjećam? Kao da sam manje vrijedan!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam njegovu bol, ali i svoju nepravdu.
“Dario, nije stvar u vrijednosti poklona… Stvar je u tome da smo obitelj. Zar ćemo se zbog kuće zauvijek posvađati?” rekla sam kroz suze.
Dario je šutio dugo vremena. Na kraju je samo rekao: “Ne znam mogu li vam to oprostiti.” Izašli smo iz stana osjećajući se još gore nego prije.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Uselili smo u novu kuću, ali sreća nije bila potpuna. Ljubica nas više nije posjećivala kao prije – osjećala se krivom zbog svega što se dogodilo. Dario i Sanja su se udaljili od svih.
Ponekad sjedim na terasi naše nove kuće i gledam zalazak sunca nad brdima Bosne ili Dalmacije – svejedno gdje ste odrasli, osjećaj gorčine isti je kad obitelj pukne zbog imovine.
Pitam se: Je li moguće da jedan poklon uništi sve ono što smo godinama gradili? I gdje prestaje ljubav, a počinje zavist među braćom?