Između ljubavi i ponosa: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Jasmina, možeš li mi doći očistiti stan? Platit ću ti, naravno.”
Te riječi odzvanjale su mi u glavi kao hladan tuš. Stajala sam na balkonu svog malog stana u Sarajevu, gledala u maglu koja se spuštala niz Trebević i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Moj Adnan, dijete koje sam nosila kroz rat, glad i neimaštinu, sada mi nudi novac da mu čistim stan. Kao da sam neka strankinja, a ne njegova majka.
Telefon mi je drhtao u ruci. Nisam odmah odgovorila. Sjećanja su navirala – kako sam ga nosila kroz snijeg do škole, kako sam mu šila prve pantalone od stare zavjese, kako smo zajedno plakali kad nam je babo poginuo na Grbavici. Sve to, a sada… sad sam mu čistačica?
“Adnane, sine…”, glas mi je zadrhtao. “Ne trebaš mi plaćati. Ja sam ti majka.”
S druge strane tišina. Zamišljam ga kako sjedi za svojim skupim laptopom, u stanu na Marijin Dvoru, s pogledom na grad koji smo zajedno gradili iz ruševina.
“Ali mama, ja nemam vremena. Znaš da radim po cijeli dan. Ne mogu te samo zvati da dođeš, a da ti ne dam ništa. Nisi više mlada.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam više mlada. Istina je – ruke su mi ispucale od deterdženta, leđa me bole od godina rada po tuđim kućama. Ali za njega bih sve uradila. Samo nisam znala mogu li podnijeti da me vidi kao nekog koga treba platiti.
Nisam mu ništa odgovorila. Spustila sam slušalicu i sjela na stari trosjed. Pogledala sam sliku na zidu – Adnan sa šest godina, nasmijan, drži me za ruku dok stojimo pred razrušenom zgradom. Tada smo imali samo jedno drugo.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli. O tome kako sam prodavala zlatni lančić da mu kupim knjige za školu. O tome kako sam radila po tri posla da bi mogao studirati u Zagrebu. O njegovim prvim suzama kad ga je djevojka ostavila jer je bio “previše vezan za majku”.
Ujutro me nazvala sestra Amira.
“Jasmina, šta ti je? Svi pričaju da si odbila Adnana. Pa nije ti on dužan ništa!”
“Znam, Amira… ali boli me. Nije stvar u novcu. Nije stvar ni u čišćenju. Boli me što me vidi kao nekog koga treba platiti.”
Amira je uzdahnula.
“Djeca danas drugačije gledaju na sve. Možda on misli da te poštuje tako.”
Možda. Ali ja sam odrasla u svijetu gdje se majci ne plaća za ljubav.
Nekoliko dana kasnije Adnan je došao do mene. Ušao je tiho, kao da se boji da će nešto slomiti.
“Mama…”, rekao je tiho. “Znam da si se naljutila.”
Pogledala sam ga – visok, zgodan, u skupoj jakni koju si ja nikad ne bih mogla priuštiti.
“Nisam se naljutila, sine. Samo… nisam navikla da me gledaš kao nekog sa strane.”
Sjeo je pored mene i uhvatio me za ruku.
“Mama, ja te volim najviše na svijetu. Samo… ne znam više kako da ti pokažem. Sve što imam, imam zahvaljujući tebi. Ali ne želim da se osjećaš kao sluškinja.”
Osjetila sam suze u očima.
“Ne treba meni tvoj novac, Adnane. Treba mi tvoja blizina. Tvoj osmijeh kad dođeš kući i pitaš me kako sam.”
Zagrlio me čvrsto.
“Mama, oprosti… Zaboravio sam koliko ti znači obična riječ.”
Tada sam shvatila – možda se svijet promijenio, možda djeca danas drugačije pokazuju ljubav. Ali majčino srce ostaje isto.
Nekoliko dana kasnije otišla sam kod njega. Očistila sam stan kao nekad kad je bio mali – s ljubavlju, bez riječi o novcu. On mi je skuhao kafu i pričali smo satima o svemu što nas boli i raduje.
I dok sam odlazila kući, pitala sam se: Jesmo li mi roditelji previše ponosni ili su djeca danas previše udaljena? Gdje je granica između ljubavi i ponosa? Šta vi mislite?