Kako smo nadmudrile moju svekrvu i spasile vjenčanje moje zaove
“Nećeš ti meni dovesti tog Bosanca u kuću!” – glas moje svekrve Ljubice odjekivao je kroz hodnik dok sam stajala iza vrata, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Bilo je rano jutro, sunce još nije ni provirilo kroz prozor naše male kuhinje u Novom Zagrebu, a ja sam već osjećala težinu dana na svojim ramenima.
Ivana, moja zaova, sjedila je za stolom s crvenim očima. “Znaš da ga volim, mama. Nije bitno odakle je. Almir je dobar čovjek.” Ljubica je samo frknula nosom i odmahnula rukom. “Dobar? Dobar! Pa svi znamo kako to ide s njima. Sutra će te ostaviti s djecom, a ti ćeš plakati na mom pragu!”
U tom trenutku, nisam mogla više šutjeti. Ušla sam u kuhinju i pogledala Ljubicu ravno u oči. “Možda bi bilo bolje da pustite Ivanu da sama odluči što je najbolje za nju.”
Ljubica me pogledala kao da sam izdala cijelu obitelj. “Ti si još nova ovdje, Ana. Ne znaš ti kako stvari funkcioniraju. Ja samo želim najbolje za svoju kćer.”
Ali ja sam znala – znala sam što znači kad ti netko ne dopušta da voliš koga želiš. I sama sam to prošla kad sam se udala za njenog sina, Tomislava. Godinama sam slušala iste rečenice: “Nisi ti iz naše obitelji, nisi ti prava Hrvatica!” Iako sam odrasla u Rijeci, moji roditelji su iz Bosne i uvijek sam bila ta “druga”.
Te večeri, dok su svi spavali, Ivana je došla u moju sobu. Sjela je na rub kreveta i šaptala: “Ana, ne mogu više. Ako mama nastavi ovako, Almir će odustati. On ne želi probleme.”
Pogledala sam je i uhvatila za ruku. “Nećemo joj dati da pobijedi. Zaslužuješ biti sretna. Hajde da smislimo plan.”
Tako je sve počelo.
Prvo smo morale saznati što Ljubica planira. Znale smo da ima običaj zvati rodbinu i širiti tračeve, pa smo zamolile Ivaninu sestričnu Marinu da nam javi ako čuje nešto sumnjivo. Nije prošlo ni dva dana kad nas je Marina nazvala: “Ljubica planira reći Almirovoj mami da Ivana nije spremna za brak i da ima drugog!”
Ivana je bila očajna. “Ovo će ga slomiti…”
“Neće ako mi prvi dođemo do njegove mame,” rekla sam odlučno.
Sutradan smo otišle kod Almira i njegove majke, gospođe Fatime. Sjeli smo uz kavu i baklavu, a ja sam preuzela riječ: “Gospođo Fatima, želimo biti iskrene s vama. Ljubica ima predrasude i pokušava vas okrenuti protiv Ivane. Ali Ivana voli vašeg sina i nikad ga ne bi povrijedila.” Fatima nas je gledala nekoliko trenutaka, a onda se nasmiješila: “Znam ja kakva je Ljubica. Vi ste dobro dijete, Ana. Ne brinite se vi za mene.”
Osjetila sam olakšanje, ali znala sam da bitka nije gotova.
Sljedeći tjedan Ljubica je počela zvati goste s popisa i govoriti im kako će vjenčanje biti otkazano jer “Ivana nije sigurna”. Neki su već počeli otkazivati dolazak.
Ivana je plakala svaku noć. Tomislav me molio da se ne miješam više: “Ana, molim te, pusti to… Mama će poludjeti.” Ali nisam mogla gledati kako se ruši nešto lijepo zbog tuđe tvrdoglavosti.
Jedne večeri sjela sam s Ivanom i rekla: “Moramo joj pokazati da nas ne može slomiti.” Dogovorile smo se da ćemo same pozvati sve goste i objasniti im istinu – da je vjenčanje i dalje na snazi i da su svi dobrodošli.
Nazivale smo redom: tetke iz Osijeka, stričeve iz Sarajeva, prijatelje iz škole… Većina ih je bila šokirana kad su čuli što Ljubica radi.
Na dan vjenčanja Ljubica je došla u crnoj haljini – kao na sprovod. Svi su šaptali, ali nitko joj nije pridavao pažnju koju je željela.
Ivana je blistala u bijeloj haljini, a Almir ju je gledao kao da ne postoji nitko drugi na svijetu. Kad su rekli sudbonosno “da”, svi su zapljeskali osim Ljubice.
Kasnije te večeri prišla mi je dok sam stajala vani na zraku. “Jesi li zadovoljna sad? Uništila si mi obitelj.” Pogledala sam je mirno: “Ne, gospođo Ljubice. Samo sam pomogla vašoj kćeri da bude sretna. Možda jednog dana to shvatite.”
Vratila sam se unutra gdje su Ivana i Almir plesali svoj prvi ples okruženi prijateljima i obitelji koja ih voli.
Ponekad se pitam – koliko daleko bismo trebali ići da zaštitimo one koje volimo? I gdje je granica između borbe za sreću i poštovanja prema starijima? Što biste vi učinili na mom mjestu?