Ključ koji dijeli: Zašto ne mogu dati mami ključ našeg doma
“Zašto ne možeš jednostavno dati mami ključ? To je tvoja majka, nije lopov!” glas Daria odjekuje kroz stan dok pokušavam smiriti ruke koje mi drhte nad sudoperom. Pogledam ga, ali riječi mi zapnu u grlu. On ne zna. Ne može znati.
Sjećanja mi naviru kao bujica: zvuk ključa u bravi, još dok sam bila dijete u Sarajevu, majka koja ulazi bez kucanja, uvijek s istim izrazom lica – strogim, neumoljivim. “Zašto nisi pospremila sobu? Što si to obukla? S kim si bila?” Nikad nije bilo dovoljno dobro. Nikad nisam bila dovoljno dobra.
Sad, u Zagrebu, u ovom malom stanu koji sam s Darijom jedva otplatila, napokon imam nešto svoje. Ali mama je tu, stalno na telefonu, stalno pita kad može doći, zašto joj ne vjerujem. “Samo da imam ključ, da mogu zaliti cvijeće kad nisi tu!” kaže mi jučer, a ja osjećam kako mi se grlo steže.
Dario sjeda za stol, uzima novine i uzdahne. “Znaš da bi nam pomogla. S djecom, s kuhanjem… Tvoja sestra Iva joj je dala ključ bez problema.”
“Iva živi u kući s dvorištem, Dario. Kod nje mama ne može biti stalno unutra. Kod nas bi bila svaki dan. Znaš kakva je.”
On šuti, ali vidim da ne razumije. Možda misli da sam nezahvalna, možda misli da pretjerujem. Ali on nije bio tu kad sam kao tinejdžerka plakala jer sam našla majku kako prekopava moje ladice, čita moj dnevnik, provjerava poruke na mobitelu.
Navečer sjedim sama na balkonu i gledam svjetla grada. Sjećam se dana kad sam prvi put rekla “ne” mami. Imala sam 19 godina i htjela sam prespavati kod prijateljice. Mama je vikala, prijetila da će me izbaciti iz kuće. Plakala sam cijelu noć, ali nisam popustila. Od tada je svaki moj pokušaj samostalnosti bio borba.
Sutra dolazi mama na ručak. Dario je već pripremio šalu: “Pitat ću je kad ćeš ti nama dati ključ!” Smijem se iz pristojnosti, ali u meni raste panika.
Mama dolazi s kolačima i osmijehom koji skriva oštricu. “Kako su djeca? Jeste li ih upisali na engleski? Zašto nisi obrisala prašinu s police?” Sve vidi, sve komentira. Dario joj nudi kavu, a ona ga tapša po ruci: “Ti si meni kao sin!” Pogleda mene: “A ti si uvijek bila tvrdoglava kao tvoj otac.”
Nakon ručka ostajemo same u kuhinji.
“Zašto mi ne želiš dati ključ? Zar mi ne vjeruješ?”
Gledam je u oči i osjećam kako mi se srce steže.
“Mama… nije stvar u povjerenju. Samo… želim imati svoj mir. Svoju privatnost.”
Ona odmahne rukom: “Gluposti! Ja sam tvoja majka! Znaš li koliko sam se žrtvovala za tebe? Sad kad ti trebaš mene, ti mi okrećeš leđa!”
Osjećam kako me suze peku iza kapaka, ali gutam ih.
“Nije to okretanje leđa… Samo želim da moj dom bude moj. Da mogu ostaviti šalicu na stolu bez da me netko kritizira. Da mogu vikendom spavati do deset bez da netko ulazi i otvara prozore.”
Ona ustaje, ljuta: “Znači ja sam ti smetnja? Dobro, neću više dolaziti! Vidjet ćeš kad ti zatrebam!”
Vrata zalupaju za njom. Dario dolazi iz dnevne sobe i pita: “Što se dogodilo?”
Samo odmahujem glavom.
Te noći ne spavam. Razmišljam o svemu što je mama prošla – rat, siromaštvo, samohrana majka nakon što je tata otišao s drugom ženom u Mostar. Znam da me voli na svoj način, ali njezina ljubav guši.
Sljedećih dana mama se ne javlja. Djeca pitaju gdje je baka. Dario šuti, ali vidim da mu nije drago što je napetost u zraku.
Jedne večeri sjedim s Ivom na kavi.
“Znaš,” kaže ona tiho, “i meni je teško s njom. Ali ja joj dam ključ jer znam da neće doći kad sam doma – ona voli biti sama u kući, kao da traži greške dok nas nema.”
Pogledam sestru i shvatim da nismo toliko različite – samo smo pronašle različite načine da preživimo s istom majkom.
Tjedan dana kasnije mama šalje poruku: “Ako ti zatreba pomoć oko djece, znaš gdje sam.” Bez pozdrava, bez srca.
Dario me grli: “Možda bi trebala popustiti?”
Ali ja znam – ako sad popustim, više nikad neću imati svoj mir.
Ponekad se pitam jesam li loša kćer jer želim granice. Je li moguće voljeti roditelja i istovremeno ga držati podalje? Ili smo mi žene ovih prostora osuđene na to da budemo dobre kćeri ili dobre majke – ali nikad obje?