Prekasno za promjene: Povratka nema

“Ne možete više ovako, gospođo Ivana. Ako nastavite, vaše srce neće izdržati još jednu zimu.” Doktorove riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila u tramvaju broj 6, gledajući kroz zamagljeni prozor na kišni zagrebački dan. Ruke su mi drhtale, ne od hladnoće, već od straha. Što znači misliti na sebe kad si cijeli život naučena da si zadnja na listi prioriteta?

Kad sam stigla pred vrata našeg stana u Novom Zagrebu, čula sam smijeh. Moj muž Dario i kćerka Lana gledali su televiziju, a sin Filip je tipkao po mobitelu. “Mama, gdje si bila toliko dugo?” Lana je dobacila bez da je skinula pogled s ekrana. “Kod doktora,” odgovorila sam tiho, ali nitko nije pitao zašto. Dario je samo promrmljao: “Jel’ ima šta za jest?”

Godinama sam bila njihova sjena. Prva ustajem, zadnja liježem. Kuham, perem, čistim, slušam njihove probleme, rješavam njihove račune. Kad sam prije dvije godine izgubila posao u tekstilnoj firmi, nitko nije pitao kako se osjećam. Samo su pitali hoću li stići ranije kući da skuham ručak.

Te večeri sam prvi put sjela za stol bez da sam poslužila večeru. Samo sam gledala u njih i pitala: “Što bi bilo da mene nema?” Dario je podigao obrve: “Opet ti s tim svojim dramama. Ajde, molim te, nemoj sad.” Lana je zakolutala očima: “Mama, stvarno si naporna.” Filip je samo slegnuo ramenima.

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – mama koja nikad nije imala vremena za sebe, tata koji je uvijek bio odsutan, brat koji je otišao u Njemačku i nikad se nije vratio. Sjetila sam se kako sam obećala sebi da neću biti kao ona – žena koja nestane u tuđim potrebama.

Sljedećih dana pokušala sam razgovarati s Darijem. “Dario, ja više ne mogu sama. Trebam pomoć u kući, trebam razumijevanje. Ne osjećam se dobro.” On je samo odmahnuo rukom: “Svi smo umorni. Nisi jedina koja ima probleme.” Osjetila sam kako se nešto u meni lomi.

Jednog popodneva došla sam kući ranije i zatekla Darija kako razgovara na mobitelu tiho u spavaćoj sobi. Kad me vidio, naglo je prekinuo poziv i rekao: “To je bio kolega s posla.” Nisam pitala ništa, ali srce mi je preskočilo otkucaj.

Nekoliko dana kasnije Lana je došla kući kasno i mirisala na parfem koji nije bio njen. Pitala sam gdje je bila, a ona je odbrusila: “Nije tvoj problem!” Filip je sve češće bio nervozan, zaključavao se u sobu i vikao na mene zbog sitnica.

Jednog jutra pronašla sam poruku na Darijevom mobitelu: “Jedva čekam da budemo sami večeras.” Srce mi se steglo. Nisam plakala. Samo sam sjela na krevet i gledala kroz prozor. Kiša je padala kao da pere sve ono što više ne možeš popraviti.

Te večeri sam ih sve okupila za stol. “Znam da imate svoje živote i da vam više nisam potrebna kao prije. Ali ja više ne mogu ovako. Dario, znam za tvoju vezu. Lana, znam da lažeš gdje ideš. Filipe, vidim da si nesretan. Ali ja… ja više neću biti vaša sluškinja.”

Nastao je muk. Dario je ustao: “Ako ti nešto ne paše, idi! Nitko te ne drži ovdje!” Lana je počela plakati: “Mama, nemoj nas ostaviti!” Filip je samo šutio.

Te noći spakirala sam torbu i otišla kod prijateljice Mirele u Dubravu. Ona me zagrlila bez riječi. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.

Sljedećih tjedana tražila sam posao, išla na razgovore, čistila tuđe stanove da zaradim nešto novca. Mirela mi je rekla: “Ivana, sad si slobodna. Zaslužuješ biti sretna.” Ali svaka noć bila je borba s krivnjom i tugom.

Jednog dana Lana me nazvala: “Mama, oprosti… Tata ima novu ženu, a Filip se povukao u sebe. Sve si nas držala na okupu.” Plakala sam s druge strane linije, ali nisam se vratila.

Danas radim u maloj knjižari na Trešnjevci. Imam svoj mir, svoju kavu ujutro i knjige koje volim. Ponekad sretnem Darija s novom ženom ili Lanu koja me grli na ulici i šapće: “Fališ mi.” Filip mi šalje poruke kad mu treba savjet.

Naučila sam da porodica može biti izvor najveće boli – ali i slobode. Da li sam zakasnila s promjenama? Može li žena ikada biti dovoljno hrabra da izabere sebe bez grižnje savjesti? Što vi mislite – postoji li pravo vrijeme za reći ‘dosta’?