Dom koji nikad nije bio moj – Ispod sjene obiteljske tajne
“Ako ti se ne sviđa, vrata su ti otvorena!” viknula je punica, Mirjana, dok su joj ruke drhtale od bijesa. Stajala sam nasred dnevnog boravka, s dlanovima stisnutim u šake, pokušavajući suspregnuti suze. Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, šutio i gledao u pod. U tom trenutku shvatila sam – ovo nikad nije bio moj dom.
Sve je počelo prije pet godina, kad sam iz Osijeka došla u Sarajevo zbog ljubavi. Dario i ja smo se upoznali na ljetovanju u Makarskoj. Bio je šarmantan, nasmijan, obećavao mi svijet. Vjerovala sam mu. Kad me zaprosio nakon samo šest mjeseci, nisam dvojila ni sekunde. Preselila sam se k njemu i njegovoj majci. “Samo dok ne skupimo za svoj stan”, govorili su. Ali godine su prolazile, a ja sam ostajala gost u tuđoj kući.
Mirjana me nikad nije prihvatila. Uvijek je nalazila zamjerke – kako kuham, kako odgajam našu kćer Lanu, čak i kako perem prozore. “U Bosni se to radi ovako!” govorila bi, a ja bih šutjela, gutala ponos i nadala se da će se stvari promijeniti. Dario bi me tješio: “Pusti je, takva je ona cijeli život.” Ali meni je svaki dan bio borba.
Najgore je bilo kad sam ostala bez posla prošle zime. Radila sam kao učiteljica hrvatskog jezika u osnovnoj školi, ali škola je zatvorena zbog manjka djece. “Sad ćeš valjda više pomagati u kući!” rekla mi je Mirjana čim je čula vijest. Osjećala sam se beskorisno, kao teret. Dario je radio po cijele dane, a ja sam ostajala sama s njom i Lanom.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ih kako šapuću u hodniku.
“Ne sviđa mi se što ona ništa ne doprinosi. Samo jede i troši struju!” rekla je Mirjana.
“Mama, pusti je na miru…” odgovorio je Dario tiho.
“Neću! Ovo je moja kuća! Ako neće raditi, neka ide natrag kod svojih!”
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Nisam spavala cijelu noć. Ujutro sam odlučila razgovarati s Dariom.
“Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao uljez. Zašto ne možemo iznajmiti nešto svoje?”
Pogledao me umorno: “Znaš da nemamo dovoljno novca. Mama nam pomaže…”
“Ali ona me mrzi! Zar ti to ne vidiš?”
Slegnuo je ramenima: “Navikni se malo. Nije ona loša… Samo je tvrdoglava.”
Tada sam prvi put osjetila da gubim tlo pod nogama. Počela sam preispitivati sve – svoj brak, svoju vrijednost, svoje snove.
Prijelomni trenutak dogodio se nekoliko tjedana kasnije. Lana je došla uplakana iz škole jer ju je jedna djevojčica zadirkivala zbog mog naglaska. “Tvoja mama nije prava Bosanka!” rekla joj je. Kad sam to ispričala Mirjani, samo je odmahnula rukom: “Pa što? Nije ni čudo kad stalno pričaš tim svojim hrvatskim!”
Te noći sam plakala do jutra. Osjećala sam se potpuno sama.
Sljedećeg dana, dok sam čistila podrum, pronašla sam staru kutiju s pismima i fotografijama. Među njima jedno pismo s mojim imenom na omotnici – rukopis moje pokojne svekrve, Darijeve bake. Otvorila sam ga drhtavim rukama.
“Draga Ivana,
Ako ikad pročitaš ovo pismo, znaj da si dobrodošla u ovu kuću. Znam da Mirjana zna biti teška, ali ona samo ne zna pokazati ljubav. Čuvaj Darija i Lanu – oni su tvoje blago. I ne zaboravi: dom nije kuća nego ljudi koje voliš.”
Pročitala sam pismo nekoliko puta i osjetila kako mi srce postaje lakše. Možda nisam bila prihvaćena od svih, ali netko me ipak želio ovdje.
Ipak, situacija se pogoršavala. Mirjana je postajala sve oštrija, a Dario sve odsutniji. Počela sam tražiti posao po kafićima i trgovinama, ali bezuspješno. Jednog dana došla sam kući ranije i zatekla Mirjanu kako premeće moje stvari po ormaru.
“Što radite?!” viknula sam.
“Tražim svoj šal! Sigurno si ga ti uzela!”
Znala sam da laže. Osjećala sam se poniženo i bespomoćno.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Lanom.
“Lana, što bi mislila kad bismo otišle neko vrijeme kod bake u Osijek?”
Pogledala me velikim očima: “Hoće li tata doći s nama?”
Nisam znala što reći.
Sljedećih dana skupljala sam hrabrost da kažem Dariju što osjećam. Kad sam mu napokon rekla da želim otići, samo je šutio.
“Ako misliš da će ti tamo biti bolje… Ne mogu te spriječiti,” rekao je tiho.
Spakirala sam nekoliko stvari za Lanu i sebe i otišla bez pozdrava Mirjani. Dok smo sjedile u autobusu za Osijek, Lana mi je stisnula ruku: “Mama, hoće li nam tamo biti bolje?”
Nisam imala odgovor.
Danas živimo kod moje mame u malom stanu na Sjenjaku. Nije lako – posao još uvijek tražim, Lana se privikava na novu školu, ali barem znam da pripadam negdje gdje me vole.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što nisam više pokušavala s Mirjanom ili Darijem. Možda nisam bila dovoljno uporna ili hrabra? Ali onda pogledam Lanu dok spava i shvatim – dom nije mjesto nego osjećaj sigurnosti i ljubavi.
Jeste li vi ikad morali birati između vlastite sreće i tuđih očekivanja? Koliko daleko biste išli da pronađete svoj mir?