Baka mi je ostavila kuću, ali nitko me nije pitao želim li i njezinu samoću

“Ne mogu više, Ana! Ne mogu!” baka je jecala dok sam joj pokušavala pomoći da ustane s hladnog poda dnevne sobe. Kiša je lupala po prozorima stare kuće u selu kraj Osijeka, a meni su ruke drhtale od straha i nemoći. Baka je bila sve što mi je ostalo od djetinjstva, ali sada sam prvi put osjetila da je vrijeme neumoljivo prošlo preko nje.

Nisam znala što drugo nego uzeti mobitel i nazvati mamu. “Mama, baka je pala. Ne može ustati. Moramo nešto…” Glas mi je zadrhtao, a ona je samo uzdahnula s druge strane linije. “Ana, znaš da ne mogu doći iz Zagreba svaki vikend. Baka ti je ostavila kuću, sad je tvoj red da se brineš za nju. Svi smo mi prošli kroz to.”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Kao da sam dobila nasljedstvo, ali ne ono koje sam željela – nego teret, odgovornost i usamljenost. Sjetila sam se kako su svi u obitelji uvijek govorili da sam ja bakina mezimica, da će meni sve ostaviti jer sam uvijek bila uz nju. Ali nitko me nije pitao želim li ja biti ta koja će ostati.

Te večeri nisam spavala. Baka je tiho disala u sobi do moje, a ja sam gledala u strop i razmišljala o svemu što me čeka. Moj dečko Ivan bio je u Zagrebu, čekao me s planovima za zajednički život. Moja sestra Petra već godinama živi u Njemačkoj i šalje samo poruke za rođendane. Mama i tata su razvedeni, svatko u svom svijetu.

Sljedećih dana sve se vrtjelo oko bake: previjanje rana, kuhanje juhe, presvlačenje posteljine. Baka je šutjela, gledala kroz prozor i povremeno šaptala: “Nisam htjela biti teret…” A ja sam osjećala kako mi srce puca od tuge i bijesa – na nju, na mamu, na cijelu obitelj.

Jednog jutra, dok sam joj mijenjala pelenu, baka me uhvatila za ruku: “Ana, dijete moje… Oprosti mi što sam ti ovo ostavila. Nisam znala drugačije.” Suze su mi navrle na oči. “Bako, nije tvoja krivnja. Ali ne znam mogu li ovo sama…”

Tog dana nazvala sam sestru Petru. “Petra, ne mogu više sama s bakom. Možeš li doći barem na tjedan dana?” S druge strane tišina, pa uzdah: “Ana, znaš da radim po cijele dane… Ne mogu samo tako uzeti slobodno. Ti si tamo, ti si naslijedila kuću…” Prekinula sam poziv prije nego što sam izgovorila sve što mi je bilo na jeziku.

Ivan je dolazio vikendom. Prvo je bio pun razumijevanja, ali kasnije su mu smetali mirisi lijekova i starosti, stalne obaveze oko bake. “Ana, ne možemo ovako živjeti zauvijek. Zar ne vidiš da te ovo uništava?” Pogledala sam ga kroz suze: “A što da radim? Da je ostavim samu? Da završim kao mama – bježim od svega?”

Jedne noći baka je imala napad panike. Nisam znala što raditi – zvala sam hitnu pomoć, plakala na telefon dok su mi govorili da nema mjesta u domu za starije. “Možete li platiti privatni smještaj?” pitala je socijalna radnica. Samo sam se nasmijala kroz suze: “Od čega? Od bakine penzije?”

Dani su prolazili u magli umora i tuge. Mama bi povremeno poslala poruku: “Drži se, Ana. Znam da ti nije lako.” Tata se nije javljao mjesecima. Jedino društvo bila mi je baka koja je svakim danom bila sve tiša i slabija.

Jednog popodneva sjela sam kraj njezina kreveta i pitala: “Bako, jesi li sretna ovdje?” Pogledala me svojim mutnim očima: “Sretna sam što si tu… Ali ne želim da propadneš zbog mene. Idi svojim putem, dijete moje. Ja sam svoj život proživjela.” Nisam znala što reći.

Te večeri napisala sam dugačko pismo mami i Petri – sve što me boli, sve što mi nedostaje od njih, sve što im zamjeram jer su me ostavile samu s odgovornošću koju nisam birala. Nisu odgovorile.

Ivan je jedne subote rekao: “Ana, ili ćeš doći sa mnom u Zagreb ili ostaješ ovdje zauvijek.” Pogledala sam ga i shvatila da biram između ljubavi i dužnosti – a nijedno nije bilo ispravno ni lako.

Baka je umrla nekoliko tjedana kasnije, tiho, dok sam joj držala ruku. Kuća je ostala prazna, puna mirisa starih jastuka i uspomena koje bole.

Sada sjedim na pragu te kuće i pitam se: Je li ljubav prema obitelji uvijek žrtva? Gdje završava dužnost, a počinje pravo na vlastiti život? Što biste vi učinili na mom mjestu?