Baka je rekla da je kuću prepisala nekome drugom: Ispit lojalnosti i neočekivani ishodi
“Ivana, moram ti nešto reći. Kuća više nije na tvoje ime, ni na Darijevo. Prepisala sam je nekome drugom.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam zurila u baku Anku, sjedeći za starim drvenim stolom u kuhinji. Miris svježe pečenih kiflica više nije imao nikakvog smisla. Dario je sjedio preko puta mene, stisnutih usana, ali u očima mu se vidjela panika. Baka je gledala kroz prozor, kao da traži odgovore u mraku dvorišta.
“Kome si prepisala kuću, bako?” glas mi je zadrhtao, a srce mi je tuklo kao ludo. “Zašto? Zar nismo cijeli život bili uz tebe? Ja sam te vodila doktorima, čistila ti stan, kupovala lijekove… Dario…”
Dario me prekinuo: “Ivana, pusti sad to. Bako, reci nam istinu. Tko je ta osoba?”
Baka je duboko uzdahnula. “Zove se Jasmina. Ona mi je pomagala kad ste vi bili zauzeti svojim životima. Dolazila je svaki tjedan, donosila mi voće, razgovarala sa mnom kad sam bila usamljena. Nisam htjela da ostanem sama.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. “Ali bako, ja sam uvijek bila tu! Samo što nisam mogla svaki dan… Imam posao, djecu… Dario ima svoju firmu…”
Dario je šutio, gledao u stol. Znao je da je istina – on se pojavljivao samo kad je trebalo nešto popraviti ili kad bi baka dijelila novac za Božić.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – kako me baka vodila u park, kako smo zajedno pekle kolače, kako me tješila kad sam prvi put pala na ispitu. Sjetila sam se i svih onih puta kad sam joj rekla da ne mogu doći jer imam previše posla ili jer su djeca bolesna. Jesam li stvarno bila uz nju koliko sam mislila?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Mama i tata su šaptali iza zatvorenih vrata, a Dario je stalno bio na mobitelu, pokušavajući saznati tko je Jasmina i zašto bi netko izvan obitelji dobio našu kuću.
Jednog popodneva zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala ženu od četrdesetak godina, s toplim osmijehom i umornim očima.
“Dobar dan, ja sam Jasmina,” rekla je tiho. “Mogu li razgovarati s vama?”
Pozvala sam je unutra. Sjela je nasuprot meni i baku pogledala s nježnošću koju nisam očekivala.
“Znam da vam nije lako ovo prihvatiti,” počela je Jasmina. “Vaša baka mi je pričala o vama, o Dariju, o svemu što ste prošli zajedno. Nisam tražila ništa od nje. Samo sam željela pomoći jer znam kako je biti sam. I sama sam izgubila majku prošle godine.”
Baka joj je stisnula ruku. “Ivana, Jasmina mi je postala kao kćerka koju nikad nisam imala. Vi ste odrasli, imate svoje živote… Ona mi je bila društvo kad ste vi bili daleko.”
Osjetila sam mješavinu bijesa i srama. S jedne strane, osjećala sam se izdano – zar sve što sam radila nije bilo dovoljno? S druge strane, znala sam da baka ima pravo na svoje odluke.
Dario nije mogao podnijeti situaciju. Počeo je vikati: “Ovo nije pošteno! Godinama smo ulagali u ovu kuću! Ivana ti je donosila lijekove! Ja sam popravljao krov! Kako možeš sve dati strankinji?”
Baka ga je pogledala s tugom: “Dario, ljubav se ne mjeri popravcima ni novcem. Mjeri se vremenom koje si spreman dati nekome kad mu trebaš najviše.”
Nakon tog razgovora Dario se povukao iz obiteljske kuće i prestao dolaziti baki u posjetu. Mama i tata su pokušavali smiriti situaciju, ali napetost se osjećala u svakom kutku doma.
Ja sam počela češće dolaziti baki – ne zbog kuće, nego jer sam shvatila koliko joj zapravo nedostajemo. Počela sam razgovarati s Jasminom i shvatila koliko su njih dvije povezane kroz samoću i gubitke koje su proživjele.
Jednog dana baka me povukla za ruku dok smo sjedile na klupi ispred kuće.
“Ivana, znam da te boli moja odluka. Ali želim da znaš – volim te kao što sam te uvijek voljela. Samo želim da razumiješ da starost zna biti jako usamljena. Vi ste mi uvijek bili radost, ali Jasmina mi je bila spas kad ste svi otišli svojim putem.”
Gledala sam baku i prvi put shvatila koliko smo svi sebični kad mislimo da nam nešto pripada samo zato što smo dio obitelji.
Na kraju, kuća više nije bila važna – važna je bila ljubav koju smo dijelili dok smo još imali vremena za to.
Ponekad se pitam: Jesmo li previše zauzeti svojim životima da bismo vidjeli tko nas stvarno treba? I što nam zaista znači dom – zidovi ili ljudi koji nas čekaju unutra?