Odbačen, ali Neuništiv: Povratak u Život nakon Ulice
“Pa gdje ćeš sad, Pašaga? Nemaš više šta tražiti ovdje!” Majčin glas odzvanjao je stubištem dok su mi noge klecale na hladnim pločicama. U rukama sam stiskao staru torbu, jedinu stvar koju sam uspio zgrabiti prije nego što je zalupila vrata za mnom. Bio je to isti prag preko kojeg me otac nosio kad sam imao pet godina, a sad sam ga prelazio kao stranac.
Nisam mogao vjerovati da je sve završilo tako brzo. Otac je umro iznenada, srce ga izdalo dok je popravljao stari fićo u dvorištu. Majka je postala hladna kao sarajevska zima. Nije prošlo ni mjesec dana, a već mi je rekla da sam višak. “Nema za tebe mjesta ovdje. Snađi se, odrasli smo ljudi,” rekla je bez trunke osjećaja.
Prva noć na ulici bila je najduža u mom životu. Skrivao sam se ispod mosta kod Skenderije, slušajući kako rijeka Miljacka šumi i pokušavajući zaspati na kartonu. Prijatelji su nestali kad sam im rekao istinu. “Ma hajde, Pašo, ne zezaj!” smijao se Emir, ali kad je shvatio da nemam gdje, samo je slegnuo ramenima.
Prolazile su godine. Naučio sam preživljavati: skupljao sam boce, pomagao starim ženama s pijace nositi vreće, ponekad bih našao koji dinar ispod klupe. Najgore su bile zime. Prsti su mi pucali od hladnoće, a želudac bolio od gladi. Ponekad bih sreo majku na ulici – okrenula bi glavu kao da me ne poznaje.
Jedne večeri, dok sam sjedio ispred BBI centra i gledao ljude kako žure kućama, prišao mi je stariji čovjek. “Ti si Pašaga, sin rahmetli Ibrahima?” pitao me tiho. Kimnuo sam glavom, a on mi pruži omotnicu. “Tvoj otac mi je ostavio ovo za tebe. Rekao je da ti dam kad budeš najviše trebao.”
Ruke su mi drhtale dok sam otvarao omotnicu. Unutra je bio ključ i pismo. “Sine moj, znam da će ti biti teško kad mene ne bude. Ovaj stan u Grbavici je tvoj. Nemoj nikome vjerovati osim sebi i srcu svom. Voli te tvoj babo.” Suze su mi zamaglile pogled.
Stan je bio mali, ali čist i topao. Prvi put nakon godina imao sam krov nad glavom i krevet samo za sebe. Počeo sam raditi u pekari kod Nedima, čovjeka koji nije pitao za prošlost. “Bitno je da si vrijedan, Pašo,” govorio bi dok smo mijesili tijesto u zoru.
Ali prošlost nije dala mira. Jednog dana na vratima stana pojavila se majka s polubratom Adnanom. “Ovo je naš stan! Tvoj otac nije imao pravo ništa ti ostaviti!” vikala je, a Adnan me gledao mrko.
“Majko, izbacila si me na ulicu kad mi je bilo najteže! Sad kad imam nešto svoje, opet želiš uzeti?” glas mi je drhtao od bijesa i bola.
“Ti si uvijek bio slab! Nikad nisi znao šta hoćeš!” vikala je.
“Hoću samo mir! I da me ostavite na miru!”
Nakon te svađe danima nisam mogao spavati. Prijatelji iz pekare su me tješili: “Pašo, sad si svoj čovjek. Ne daj na sebe.” Ali osjećaj izdaje nije nestajao.
Jedne noći sanjao sam oca kako sjedi za stolom i puši svoju lulu. “Sine, život nije fer, ali ti moraš biti bolji od njih,” govorio mi je u snu.
Počeo sam pomagati drugim beskućnicima – dijelio sam im hljeb iz pekare, slušao njihove priče. Shvatio sam da nisam jedini koga je porodica odbacila zbog novca ili ponosa.
Godinama kasnije, kad sam otvorio vlastitu malu pekaru na Dolac Malti, majka se pojavila opet – ovog puta tiha i umorna.
“Pašaga… mogu li dobiti komad hljeba?”
Pogledao sam joj u oči i vidio strah i kajanje.
“Majko, uvijek ima hljeba za gladne. Ali ima li oprosta za one koji su izdali?”
Ona je zaplakala, a ja sam joj pružio hljeb i ruku.
Danas sjedim u svojoj pekari i gledam ljude kako dolaze i odlaze. Ponekad se pitam: Da li porodica znači krv ili ono što nosimo u srcu? Može li se oprostiti onima koji su nas gurnuli na dno? Šta vi mislite – da li bih trebao oprostiti majci ili zauvijek ostati stranac u njenom životu?