„Mama, nemoj dolaziti na rođendan svog unuka“: Dan kad mi se život preokrenuo
„Ne dolazi, mama. Mislim da je bolje tako.“
Ruke su mi zadrhtale kad sam pročitala poruku od svog sina, Davora. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, šalica kave još topla pod prstima, a sunce se probijalo kroz zavjesu, kao da ne zna kakva se oluja sprema u meni. Bila sam uvjerena da ću, kao i svake godine, dobiti poziv za rođendan svog unuka Ivana. Umjesto toga, dočekala me rečenica koja mi je slomila srce.
Zar sam stvarno postala ona osoba koju ne žele na proslavi vlastitog unuka? U glavi mi je odzvanjalo: „Ti kvariš atmosferu.“ Nisam mogla vjerovati. Prije samo nekoliko dana razgovarali smo o tome kako Ivan voli kad mu pečem pitu od jabuka, kako se smije kad mu pričam priče iz svog djetinjstva u Travniku. Što se promijenilo?
Zovem Davorovu suprugu, Anu. Znam da nije lako biti snaha, ali uvijek sam se trudila biti korektna. Javlja se nakon trećeg zvona.
„Ana, što se događa? Zašto ne smijem doći na Ivanov rođendan?“
S druge strane tišina, pa uzdah.
„Gordana, nije ništa osobno… Samo… Davor misli da bi bilo bolje da ovaj put preskočite. Prošle godine ste… pa… bili malo previše kritični prema gostima.“
Sjetim se prošlogodišnje zabave. Možda sam stvarno rekla nešto o onoj torti iz trgovine ili o tome kako djeca danas previše bulje u telefone. Ali zar to nije briga? Zar nije normalno da baka želi najbolje?
„Ana, ja samo želim biti dio Ivanovog života. Ako sam pogriješila, recite mi…“
„Nije to ništa strašno, Gordana. Samo… Davoru je važno da sve prođe mirno.“
Prekinula sam razgovor osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji. Sjetila sam se dana kad sam rodila Davora. Bila sam sama u bolnici u Sarajevu, muž na radu u Njemačkoj. Sve sam prošla sama – i strah i radost. Obećala sam sebi tada da ću uvijek biti tu za svoje dijete.
Ali sada, kad je odraslo, kad ima svoju porodicu, osjećam se kao višak. Kao da sam postala teret.
Nisam mogla zaspati te noći. U glavi su mi se vrtjele slike: Ivan kako trči prema meni s crtežom u ruci; Davor kako me grli nakon što je diplomirao; Ana i ja kako zajedno pravimo sarmu za Božić. Gdje je nestala ta bliskost?
Sljedeći dan otišla sam do svoje prijateljice Mirele. Ona ima troje djece i pet unučadi. Uvijek je bila glas razuma.
„Mirela, jesam li ja stvarno tako loša baka?“
Pogledala me preko naočala.
„Gordana, nisi loša. Samo si… staromodna. Djeca danas žele mir, a mi smo navikle sve komentirati. Znaš kako je moj sin reagirao kad sam mu rekla da djeca previše jedu čips? Tjedan dana nije mi se javio.“
Smijale smo se kroz suze. Ali bol nije nestala.
Dan rođendana došao je brzo. Cijeli dan gledala sam kroz prozor njihovog stana u Novom Zagrebu, zamišljajući kako Ivan gasi svjećice bez mene. Na stolu je stajala torta koju sam ispekla – nitko je neće pojesti.
Navečer mi je stigla poruka od Ivana: „Bako, fališ mi.“
Srce mi je zaigralo. Odmah sam mu poslala poruku: „I ti meni, zlato moje.“
Ali onda opet tišina.
Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s Davorom. Svaki put bi našao izgovor – posao, umor, obaveze oko škole. Osjećala sam kako gubim tlo pod nogama.
Jedne subote odlučila sam otići do njih bez najave. Ana mi je otvorila vrata s iznenađenjem na licu.
„Gordana… nisi najavila dolazak.“
„Morala sam vas vidjeti. Ne mogu više ovako.“
Davor je sjedio za stolom s Ivanom.
„Mama, rekao sam ti… Treba nam malo prostora.“
„Prostora? Davore, ja sam tvoja majka! Zar sam toliko pogriješila?“
Ivan me pogledao tužno.
„Bako, hoćeš li opet pričati onu priču o djedu i ribi?“
Davor je uzdahnuo.
„Mama, nije stvar u pričama. Samo… ponekad si previše prisutna. Ana i ja želimo graditi svoj život po svom.“
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
„Zar to znači da više nisam dio vaše porodice?“
Ana je prišla i zagrlila me.
„Gordana, uvijek ćeš biti dio nas. Samo… pokušaj nas pustiti malo.“
Vratila sam se kući praznih ruku i još praznijeg srca. Dani su prolazili sporo; svaki poziv koji nisam dobila bio je nova rana.
Počela sam više vremena provoditi s Mirelom i ostalim ženama iz kvarta. Pričale smo o svemu – o mladima koji nas ne razumiju, o starim vremenima kad su porodice bile zajedno.
Jedne večeri Mirela me upitala:
„Gordana, misliš li da smo mi krive ili su vremena jednostavno takva?“
Ne znam odgovor. Možda smo previše očekivale od svoje djece; možda su oni previše željeli slobodu. Možda smo svi negdje pogriješili.
Ali jedno znam – ljubav prema unuku ne može nestati zbog jedne proslave ili nesporazuma.
Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći ravnotežu između brige i poštovanja tuđe slobode? Ili smo osuđeni na to da budemo gosti u životima vlastite djece?