Kad je bolest moje kćeri otkrila porodičnu tajnu: Priča jednog oca iz Sarajeva

“Tata, boli me stomak…” Lejla je šaptala kroz suze, sklupčana na kauču dok je sat otkucavao ponoć. Srce mi se stezalo svaki put kad bi zadrhtala od bola. “Amira, zovi hitnu!” viknuo sam prema kuhinji, ali odgovora nije bilo. U tom trenutku, shvatio sam da je kuća tiha – previše tiha. Supruga mi nije odgovarala ni na pozive ni na poruke. Dok sam nosio Lejlu niz stepenice, osjećao sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

U bolnici su doktori odmah preuzeli Lejlu. Sjedio sam na plastičnoj stolici, zureći u prazno, dok su mi misli bile u haosu. Gdje je Amira? Zašto se ne javlja? Uvijek je bila uz nas, pogotovo kad je Lejla bolesna. Satima sam čekao, a onda mi je prišao doktor: “Gospodine Hadžić, moramo obaviti dodatne pretrage. Imate li vi ili supruga kakvu nasljednu bolest u porodici?” Zaledio sam se. “Ne znam… Mislim da nemamo.”

Te noći, dok su Lejli vadili krv i radili ultrazvuk, pokušavao sam dobiti Amiru. Nije se javljala. Poslao sam poruku njenoj sestri Azri: “Jesi li vidjela Amiru? Lejla je u bolnici.” Odgovorila je samo: “Nisam je vidjela od jučer.”

Kad smo se vratili kući u zoru, Lejla iscrpljena, ja slomljen, dočekala nas je prazna kuća. Amirine stvari su nestale. Njen ormar bio je poluprazan, a na stolu samo kratka poruka: “Oprosti, morala sam otići.”

Nisam mogao vjerovati. Prvo bolest djeteta, sad ovo… Šta se dešava? Tog dana sam zvao sve njene prijatelje, rodbinu, čak i njenu majku u Mostaru. Svi su bili iznenađeni. “Amira nikad ne bi ostavila Lejlu!” govorila je njena majka kroz suze.

Lejla je tih dana bila tiha i povučena. Gledala me velikim smeđim očima i pitala: “Tata, hoće li se mama vratiti?” Nisam imao odgovor.

Nakon nekoliko dana stigli su nalazi iz bolnice. Doktorica me pozvala u svoj ured. “Gospodine Hadžić, Lejla ima rijetku genetsku bolest. Da bismo znali kako dalje liječiti, trebamo testirati i vas i vašu suprugu.”

Objasnio sam joj da Amira nije tu i da ne znam gdje je. “Možemo testirati vas za početak,” rekla je tiho.

Nekoliko dana kasnije stigli su rezultati koji su mi promijenili život. Doktorica me pozvala ponovo: “Gospodine Hadžić… Vi niste biološki otac Lejle.”

Osjetio sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Sve slike iz prošlosti prolazile su mi pred očima – prvi put kad sam držao Lejlu u naručju, njene prve riječi, prvi dan škole… Sve to – zar nije bilo stvarno?

Te noći nisam spavao. Samo sam sjedio pored Lejlinog kreveta i gledao je kako spava. U meni se miješala ljutnja, tuga i strah. Kako ću joj reći? Trebam li joj reći? I gdje je Amira? Zašto mi to nije rekla?

Sljedećih dana pokušavao sam pronaći Amiru. Prijavio sam njen nestanak policiji, ali rekli su mi da odrasla osoba ima pravo otići ako želi. Azra mi je došla pomoći oko Lejle. Sjeli smo u kuhinji dok je Lejla crtala u dnevnoj sobi.

“Azra, znaš li nešto što ja ne znam?” pitao sam tiho.

Pogledala me tužno: “Nisam htjela ništa reći… Ali Amira je imala vezu prije nego što ste se upoznali. Bila je trudna kad ste počeli izlaziti. Mislila je da će sve biti lakše ako šuti… Voljela te je, ali se bojala istine.”

Bio sam slomljen. Sve što sam mislio da znam o svom životu – o svojoj porodici – bilo je laž.

Lejla me gledala tih dana s toliko povjerenja da me boljelo još više. Jedne večeri sjela mi je u krilo i šapnula: “Tata, nemoj biti tužan… Ja tebe volim najviše na svijetu.” Suze su mi potekle niz lice.

Odlučio sam – bez obzira na sve, ona je moja kćerka.

Počeli smo novi život sami. Bilo je teško – ljudi su pričali po mahali, neki su me žalili, neki osuđivali Amiru, neki mene što nisam ranije ništa primijetio. Ali ja sam znao jedno: Lejla treba mene više nego ikad.

Naučio sam kuhati njena omiljena jela – grašak sa piletinom i palačinke s eurokremom. Vodio sam je na terapije i na igralište s njenim drugaricama Ajlom i Eminom. Svake večeri smo zajedno gledali crtiće i pričali priče prije spavanja.

Ponekad bih uhvatio sebe kako gledam njene crte lica i tražim sličnost sa sobom – ili s Amirom – ali onda bih se sjetio da ljubav nema gene.

Nakon nekoliko mjeseci stiglo je pismo od Amire iz Zagreba. Pisala je da joj je žao, da nije imala snage suočiti se s istinom i da voli Lejlu najviše na svijetu, ali da ne može više živjeti u laži.

Lejli nisam rekao sve detalje – samo da mama treba vremena i da ćemo biti tu kad joj zatreba.

Danas, dvije godine kasnije, Lejla i ja smo tim. Njena bolest nas je naučila strpljenju i hrabrosti. Ja radim dva posla da joj mogu priuštiti terapije i male radosti – kino vikendom ili sladoled na Vilsonovom šetalištu.

Ponekad me ljudi pitaju kako mogu voljeti dijete koje nije moje krvno. Samo se nasmijem i kažem: “Ljubav nije krv – ljubav je ono što ostane kad sve drugo nestane.”

I pitam vas: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste mogli oprostiti i ostati zbog djeteta koje vas treba više od svega?