„Neka tvoj bivši izdržava tvoju djecu“, rekao je moj muž: Kako smo pronašli zajedništvo u našoj složenoj obitelji
„Neka tvoj bivši izdržava tvoju djecu, Jasmina! Ja nisam dužan hraniti tuđu djecu dok moji Filip i Lara čekaju novu obuću!“
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala nasred kuhinje, ruku punih suđa, a srce mi je pucalo na komadiće. Nisam mogla vjerovati da ih je izgovorio Ivan, moj muž s kojim sam provela deset godina, čovjek koji je obećao voljeti i mene i moju djecu iz prvog braka kao svoju.
Moja djeca, Ena i Tarik, sjedili su za stolom, šutke gledajući u tanjure. Filip i Lara, naša zajednička djeca, nisu razumjeli napetost, ali su osjetili hladnoću koja se uvukla među nas. U tom trenutku, sve što sam godinama gradila – povjerenje, sigurnost, osjećaj doma – srušilo se kao kula od karata.
„Ivan, kako možeš to reći? Pa znaš da moj bivši muž, Dario, jedva plaća alimentaciju! Znaš da sam ja ta koja sve vuče!“
Ivan je slegnuo ramenima i okrenuo mi leđa. „Nisam ja kriv što si birala takvog čovjeka prije mene. Ja imam svoju djecu. Ne mogu više.“
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop naše male spavaće sobe u Novom Zagrebu i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li bila slijepa? Jesam li previše očekivala? Sjećala sam se dana kad smo Ivan i ja tek počeli – kako je strpljivo učio Tarika voziti bicikl, kako je Eni nosio poklone s putovanja. Zar je sve to bila samo gluma?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Ena je počela preskakati obroke, Tarik se povukao u sobu i satima igrao igrice. Filip je pitao: „Mama, zašto tata viče na tebe?“ Lara je plakala jer nije razumjela zašto više ne idemo svi zajedno u park.
Jedne večeri, kad su djeca zaspala, sjela sam s Ivanom za kuhinjski stol. „Moramo razgovarati. Ovo ne vodi nikamo.“
Ivan je uzdahnuo. „Jasmina, umoran sam. Osjećam da sve ide na moja leđa. Tvoj bivši ne šalje novac, a ti očekuješ da ja sve pokrijem. Nije fer prema meni ni prema mojoj djeci.“
„Naša djeca su svi oni! I Ena i Tarik i Filip i Lara! Ako ih ti dijeliš, onda ih dijele i oni među sobom. Zar to želiš?“
Ivan je šutio dugo. Oči su mu bile umorne, ali tvrdog pogleda.
Sljedećih tjedana pokušavala sam sve – razgovarala sam s Darijom, molila ga da barem povremeno pošalje nešto novca. On je samo odmahivao rukom: „Jasmina, znaš kakva je situacija kod mene. Nemam ni za sebe.“
Na poslu sam bila odsutna, kolegica Mirela me pitala: „Jasmina, jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.“ Nisam imala snage objašnjavati.
Jednog popodneva Ena je došla iz škole uplakana. „Mama, Lara mi je rekla da nisam prava sestra jer tata kaže da sam Darijeva kćerka.“
Srce mi se slomilo još jednom. Sjela sam s djecom na pod dnevne sobe.
„Djeco, slušajte me dobro. Svi ste vi moja djeca i svi ste jednako voljeni. Nema tu podjele na ‘prave’ i ‘tuđe’. Mi smo obitelj.“
Ali riječi nisu bile dovoljne. Osjetila sam da gubim tlo pod nogama.
Jedne večeri odlučila sam otići kod svoje majke u Dubravu. Sjela sam s njom uz kavu i ispričala joj sve.
„Jasmina,“ rekla je tiho, „muškarci često ne znaju nositi se s tuđom djecom. Ali ako ga voliš i ako on voli tebe, moraš mu pokazati koliko boli kad dijeli djecu.“
Vratila sam se kući odlučna da neću odustati od svoje djece niti od braka.
Sljedeće jutro probudila sam Ivana ranije nego inače.
„Ivan, idemo zajedno do škole. Želim da vidiš kako Ena gleda u pod kad prolazi pored drugih roditelja jer misli da nije dovoljno vrijedna.“
Šutke smo hodali do škole. Ena nas je držala za ruke, ali nije progovorila ni riječ.
Kad smo se vratili kući, Ivan je sjedio dugo za stolom.
„Nisam znao da je toliko teško njima… Nisam znao da toliko patiš…“
Počeo je mijenjati male stvari – pomagao Eni oko zadaće, vodio Tarika na nogomet. Nije bilo lako; povremeno bi opet izletjela neka gruba riječ ili pogled pun zamjeranja.
Ali polako smo gradili mostove. Otišli smo svi zajedno na izlet na Jarun; prvi put nakon dugo vremena svi su se smijali.
Danas još uvijek nije savršeno. Dario šalje novac kad može; Ivan se trudi biti otac svima. Djeca se svađaju oko sitnica kao sva braća i sestre, ali više nema onih teških riječi koje bole do kosti.
Ponekad se pitam – koliko nas ima poput mene? Koliko nas živi između dvije vatre, pokušavajući spojiti nespojivo? Je li moguće da ljubav ipak pobijedi sve razlike?