Jedno ljeto na Jadranu: Obiteljske tajne, izdaja i potraga za sobom

“Znaš li ti uopće koliko me boli tvoja šutnja?” izletjelo mi je iz usta dok smo sjedili na terasi apartmana s pogledom na more. Ivan je samo slegnuo ramenima, gledajući negdje u daljinu, kao da ga se sve ovo ne tiče. Lana je u tom trenutku trčala prema nama, ruke pune školjki, lice joj je sjajilo od sreće. “Mama, vidi što sam našla!” viknula je, a ja sam joj pokušala izmamiti osmijeh, iako mi se srce stezalo.

Nikad nisam mislila da će mi jedno ljeto na Murteru donijeti toliko nemira. Prvih dana sam pokušavala ignorirati Ivanovu hladnoću. Govorila sam si da je umoran od posla, da mu treba vremena za sebe. Ali kad sam ga treće večeri zatekla kako krišom tipka poruke na mobitelu, dok je mislio da spavam, nešto u meni se slomilo.

“S kim to pišeš?” upitala sam ga sljedeće jutro dok smo doručkovali na balkonu. Pogledao me onim praznim pogledom koji sam sve češće viđala posljednjih mjeseci. “S Nikolom iz firme. Dogovaramo projekt za rujan,” odgovorio je prebrzo, previše uvježbano. Znam Ivana dovoljno dugo da prepoznam kad laže.

Nisam mu više ništa rekla. Otišla sam s Lanom na plažu, gledala kako se igra s djecom iz Zagreba i Zadra, kako se smije bezbrižno, kao da naš svijet nije na rubu raspada. U meni se miješala tuga i bijes. Sjetila sam se svoje majke, kako je uvijek govorila: “Nikad ne znaš što se događa iza zatvorenih vrata tuđih kuća.” Sad sam znala – ni iza vlastitih vrata ne znaš.

Te večeri, dok je Lana spavala, pokušala sam razgovarati s Ivanom. “Osjećam se kao duh u ovom braku,” rekla sam tiho. “Ne mogu više ovako.” On je samo šutio, a onda ustao i izašao van bez riječi. Sjedila sam sama u polumraku apartmana, slušala valove i pitala se gdje sam pogriješila.

Sljedećih dana Ivan je bio još odsutniji. Počeo je izlaziti navečer pod izlikom da ide trčati ili kupiti nešto u dućan. Jedne noći nisam mogla izdržati – obukla sam tenisice i krenula za njim. Pratila sam ga do male konobe na rivi gdje je sjedio s nekom ženom. Prepoznala sam je – bila je to njegova kolegica Petra, ona koja mi se uvijek činila previše prijateljski nastrojena prema njemu.

Stajala sam skrivena iza palme, gledala ih kako se smiju i dodiruju rukama preko stola. Osjetila sam kako mi suze peku oči, ali nisam mogla pustiti glas. Vratila sam se u apartman prije nego što su me mogli vidjeti.

Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike naše prošlosti – prvi poljubac na Jarunu, vjenčanje u crkvi sv. Marka, rođenje Lane… Sve je to sada izgledalo kao tuđi život. Sljedećeg jutra Ivan je došao kasno, mirisao je na parfem koji nije bio moj.

“Znaš li ti što radiš svojoj obitelji?” pitala sam ga kad smo ostali sami. Pogledao me ravno u oči po prvi put nakon dugo vremena. “Ne znam više ni što osjećam,” priznao je tiho. “Možda smo se izgubili negdje putem.” U tom trenutku osjetila sam olakšanje – barem je priznao ono što sam već znala.

Nisam znala što dalje. Dani su prolazili u tišini i napetosti. Lana je osjećala da nešto nije u redu – počela me ispitivati zašto tata više ne ide s nama na plažu, zašto često šuti za stolom. Nisam imala odgovore.

Jednog popodneva otišla sam s Lanom do stare crkve iznad mjesta. Sjela sam na klupu i pustila suze da teku dok me Lana grlila svojim malim rukama. “Mama, nemoj plakati,” šaptala je. “Sve će biti dobro.” U tom trenutku shvatila sam da moram biti jaka zbog nje.

Te večeri odlučila sam razgovarati s Ivanom posljednji put. “Ne mogu više ovako,” rekla sam mu dok smo sjedili na terasi pod zvijezdama. “Ako želiš otići, idi. Ali nemoj nas držati u neizvjesnosti.” Pogledao me dugo, a onda samo kimnuo glavom.

Sutradan je spakirao stvari i otišao s Petrom. Ostale smo same, Lana i ja. Prvih dana bilo mi je teško disati od boli i srama – svi su znali što se dogodilo, susjedi su šaptali iza leđa. Ali polako sam počela nalaziti snagu u sebi koju nisam znala da imam.

Počela sam raditi sezonski posao u maloj pekari kod Marine iz Šibenika. Lana je išla na radionice crtanja i svaki dan donosila kući nove slike mora i galebova. Upoznale smo divne ljude – Anu koja je također prošla kroz razvod, starog barba Juru koji nam je donosio smokve i pričao priče o ratu.

Jedne večeri sjedile smo na plaži, gledale zalazak sunca i Lana me pitala: “Mama, hoće li tata ikad opet biti s nama?” Nisam znala što reći pa sam je samo zagrlila.

Danas, kad pogledam unatrag, znam da me to ljeto slomilo – ali i izgradilo iznova. Naučila sam da mogu sama, da vrijedim i bez njega. I dalje boli kad vidim Ivana i Petru zajedno u gradu, ali više ne osjećam sram – samo tihu tugu i zahvalnost što imam Lanu.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe živote zbog straha od samoće? I koliko nas ima hrabrosti reći – dosta je? Što biste vi napravili na mom mjestu?