Kad su Lejline kćeri saznale za nas: Oluja pod istim krovom
“Šta ti radiš ovdje?” Ajla je stajala na vratima dnevnog boravka, još uvijek u pidžami, s pogledom koji me presjekao do kosti. U ruci joj je bila šalica s polupopijenim kakaom, a iza nje je virila mlađa sestra Hana, zbunjena i pospana. Lejla je u tom trenutku izašla iz kuhinje, noseći tanjur s doručkom, i zastala kao da je netko povukao ručnu.
Nisam imao spreman odgovor. Znao sam da će ovaj trenutak doći, ali nikad nisam mislio da će biti ovako nagao, ovako bolan. “Ajla…”, počeo sam tiho, ali ona me prekinula.
“Znači, mama, lagala si nam?!”
Lejla je spustila tanjur na stol i sjela. “Nisam vam lagala. Samo… nisam znala kako da vam kažem.”
Ajla je tresnula šalicu o stol. “A šta si mislila? Da ćemo biti sretne što si dovela nekog stranca u naš stan?!”
Hana je šutjela, gledala u pod. Ja sam osjećao kako mi srce lupa u grlu. Bio sam gost u njihovom domu, iako sam već mjesec dana dijelio isti krevet s njihovom majkom. Sve te večeri kad su one bile kod oca, kad smo Lejla i ja napokon mogli biti svoji… Sad su nestale.
Lejla i ja smo se upoznali prije dvije godine na poslu. Ona – razvedena, s dvoje djece, ja – samac, pomalo izgubljen nakon što su mi roditelji umrli. Pronašli smo jedno drugo u tišini nakon radnog vremena, u razgovorima o svemu što nas boli i raduje. Kad smo odlučili pokušati zajedno živjeti, znali smo da neće biti lako. Ali nismo znali da će biti ovako teško.
Prvih nekoliko dana nakon otkrića bile su tišina i škripa vrata. Ajla je izbjegavala i mene i Lejlu. Hana je bila povučena, ali manje ljuta. Navečer bih čuo kako šapuću u sobi dok ja sjedim u dnevnom boravku, osjećajući se kao uljez.
Jedne večeri, dok je Lejla bila na poslu, pokušao sam razgovarati s Hanom.
“Hana, mogu li nešto pitati?”
Slegnula je ramenima.
“Znaš… meni nije lako ovdje. Znam da vam nije svejedno što sam tu.”
Pogledala me ispod obrva. “Zašto ne možeš biti samo mamin prijatelj?”
Nisam znao što da kažem. “Volim vašu mamu.”
“Ali mi imamo tatu.”
Zaboljela me ta rečenica više nego što sam očekivao. Nisam želio biti zamjena. Nisam želio biti neprijatelj.
Kad se Lejla vratila kući, našla me kako sjedim u mraku.
“Dario…”, sjela je pored mene i uzela me za ruku. “Možda smo pogriješili.”
“Ne znam”, odgovorio sam iskreno. “Samo znam da te volim.”
Sljedećih tjedana napetost nije popuštala. Ajla je počela izlaziti iz kuće ranije nego prije, vraćala se kasno. Jednom sam čuo kako razgovara s ocem na telefonu: “Ne mogu više ovdje. Mama ima nekog tipa.”
Lejla je plakala noću kad bi mislila da spavam. Jednom sam je zatekao kako gleda stare slike s vjenčanja.
“Možda bi bilo bolje da odem”, rekao sam tiho.
“Ne želim da ideš”, šapnula je kroz suze. “Ali ne želim ni da moje djevojčice pate.”
Jednog jutra, dok sam pio kafu na balkonu, Ajla mi je prišla.
“Dario?”
Pogledao sam je iznenađeno.
“Jesi li ti stvarno sretan ovdje?”
Nisam znao što da kažem. “Pokušavam biti.”
“Znaš… tata kaže da mama ima pravo na svoj život. Ali ja ne znam kako da budem okej s tim.”
Sjeo sam pored nje. “Ni ja ne znam kako da budem okej ako vi niste.”
Tog dana prvi put smo svi zajedno sjeli za stol. Lejla je predložila da svatko kaže što osjeća.
Ajla: “Bojim se da ćeš zamijeniti tatu.”
Hana: “Ne želim da se mama više svađa.”
Lejla: “Samo želim da budemo iskreni.”
Ja: “Ne želim nikome uzeti mjesto.”
Bilo je puno suza i malo smijeha. Ali prvi put smo svi rekli istinu.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako živimo zajedno. Nije lako – još uvijek ima dana kad Ajla ne želi razgovarati sa mnom ili kad Hana pita može li prespavati kod tate. Ali ima i dana kad zajedno gledamo film ili kad Ajla pita za pomoć oko matematike.
Naučio sam da ljubav nije uvijek dovoljna – treba strpljenja, iskrenosti i puno razgovora. I još uvijek se pitam: Jesam li imao pravo useliti se u njihov svijet? Može li nova ljubav ikada postati dom za sve?
Šta vi mislite – može li obitelj preživjeti ovakve oluje ili ih samo vrijeme može izliječiti?