Između dvije vatre: Kad muž izabere majku, a ti ostaneš sama

“Ne mogu vjerovati da to tražiš od mene, Ivane!” povikala sam, držeći se za rub kuhinjskog stola kao da će mi on dati snagu koju sam osjećala da gubim. Ivan je stajao nasuprot meni, pogleda spuštenog, ali odlučan. “Nema druge, Ana. Mama više ne može sama. Liječnici su rekli da joj treba stalna njega. Ti si doma, možeš joj pomoći. To je samo privremeno.”

Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Zrak u kuhinji postao je težak, kao da se zidovi približavaju. Naša djeca, Luka i Ema, igrali su se u dnevnoj sobi, nesvjesni oluje koja se sprema. “Ivane, znaš kakva je tvoja majka… Sjećaš se prošlog ljeta? Vikala je na Luku jer je prosuo sok po tepihu. Ema se boji ući u njenu sobu. Ja… Ja ne mogu opet kroz to prolaziti!”

Ivan je podigao ruku, kao da želi prekinuti moju rečenicu. “Ana, ona je moja majka. Nema nikog drugog osim mene. Zar bi ti svoju mamu ostavila samu?”

To pitanje me pogodilo ravno u srce. Moja mama je umrla kad sam imala dvadeset i dvije godine. Nisam imala priliku brinuti se o njoj, ali nisam mogla podnijeti pomisao da zbog toga sada moram žrtvovati mir svoje obitelji.

“Nije stvar u tome!” glas mi je zadrhtao. “Tvoja mama nije samo bolesna, Ivane. Ona je… ona je teška osoba. Sjećaš se kad si bio na putu prošle zime? Zaključala me vani jer sam navodno preglasno pričala telefonom! Djeca su plakala satima dok nisam uspjela pronaći rezervni ključ!”

Ivan je šutio. Znao je da govorim istinu, ali osjećaj dužnosti prema majci bio je jači od svega što sam mogla reći.

Tjedan dana kasnije, gospođa Mara uselila se u naš mali stan na Trešnjevci. Sve je promijenilo miris njene kreme za ruke koji se uvukao u svaki kutak stana i zvuk njenog kašljanja koji me budio svake noći. Luka i Ema su postali povučeni, stalno su šaptali i izbjegavali dnevni boravak gdje je Mara gledala televiziju na najglasnije.

Jednog popodneva, dok sam pripremala ručak, Mara je ušla u kuhinju i počela prigovarati: “Zar ne znaš bolje kuhati? Ivan voli kad je meso mekano, a ovo ti je tvrdo kao đon!” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom.

Navečer sam pokušala razgovarati s Ivanom. “Ovo ne ide, Ivane. Djeca su nesretna, ja sam iscrpljena. Možemo li razmisliti o domu za starije? Ili da unajmimo nekoga tko bi pomogao?”

Ivan me pogledao kao da sam ga izdala. “Ti bi moju majku smjestila u dom? Kakva si ti to žena? Zar nemaš ni malo suosjećanja?”

Te riječi su me slomile. Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno sebična? Zar tražim previše kad želim mir za svoju djecu i sebe?

Dani su prolazili u napetosti i šutnji. Mara je postajala sve zahtjevnija, a Ivan sve udaljeniji. Počeo je dolaziti kasnije s posla, a kad bi došao kući, samo bi sjeo uz majku i gledao televiziju.

Jedne večeri, nakon što sam uspavala djecu, sjela sam sama u kuhinji i plakala. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Nisam imala kome reći kako mi je teško – prijateljice su mi govorile da budem strpljiva, da će proći, ali nitko nije živio moj život.

Vrhunac je došao kad je Mara optužila Luku da joj je ukrao tablete za pritisak. Dječak od osam godina! Ivan je povjerovao njoj bez da me pitao što se dogodilo.

Te noći spakirala sam stvari sebi i djeci i otišla kod svoje sestre Mirele na drugi kraj grada. Ivan nije ni pokušao zaustaviti me.

Dani kod Mirele bili su mirni, ali osjećaj krivnje nije nestajao. Djeca su opet bila vesela, ali ja sam svaku noć preispitivala svoju odluku.

Jednog dana Ivan me nazvao: “Mama pita za djecu. Kaže da joj nedostaju.”

“A ja? Nedostajem li ti ja?” upitala sam tiho.

S druge strane čuo se samo muk.

Sada sjedim sama u stanu koji dijelim s djecom i pitam se: Jesam li stvarno bila sebična što sam željela mir za svoju obitelj? Ili sam samo žena koja nije mogla više podnijeti tuđu bol?

Možete li vi reći gdje prestaje dužnost prema drugima, a počinje briga o sebi? Je li moguće biti dobar roditelj i supruga ako pritom izgubiš sebe?