Obična kupovina koja mi je promijenila život: Jedan dan u Konzumu i istina o starosti

“Gospođo, možete li se malo pomaknuti?” – oštar glas mlade žene iza mene prekinuo je moje razmišljanje dok sam pokušavala dohvatiti vrećicu šećera s najviše police. Ruke su mi drhtale, a koljena klecala. Pogledala sam je, tražeći u njezinim očima trunku razumijevanja, ali ona je već nervozno tipkala po mobitelu. Iza nje dječak, možda desetogodišnjak, kolutao je očima. “Ajde, baka, požuri!” – dobacio je.

Stajala sam tako, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. Prije samo nekoliko godina, bila sam ta koja je žurila kroz trgovinu, kupovala za cijelu obitelj, nosila teške vrećice bez ičije pomoći. Sada sam, eto, prepreka na putu nekome tko nema vremena za starost. “Izvolite, mogu vam pomoći?” – tiho je upitala blagajnica Ivana, djevojka koju viđam svaki tjedan. Nasmiješila sam se zahvalno i pustila da mi ona doda šećer.

Dok sam stajala u redu za blagajnu, gledala sam oko sebe: mladi ljudi s punim kolicima, majke s djecom, umorni radnici. Svi su žurili, gledali u telefone ili razgovarali jedni s drugima. Nitko nije primijetio mene – ženu sa sijedom kosom i umornim očima, koja se boji da joj novac neće biti dovoljan za sve što treba. U torbi sam stiskala popis koji mi je napisala kći Ana: “Mama, nemoj zaboraviti kruh i mlijeko za unuke.” Ana radi dva posla otkad joj se muž razbolio. Rijetko imamo vremena za razgovor. Unuci su već veliki, više ih ne zanimaju moje priče iz djetinjstva.

“Gospođo Ljiljana, opet ste zaboravili karticu za popust!” – nasmijala se Ivana dok je skenirala moje proizvode. “Znam, dijete drago, glava mi je puna svega…” – odgovorila sam tiho. Osjećala sam se kao dijete koje je napravilo nešto pogrešno. Iza mene se red već nestrpljivo pomicao. “Možete li brže?” – čuo se glas muškarca u odijelu.

Kad sam konačno izašla iz trgovine, sjela sam na klupu ispred Konzuma i pustila suzu. Nisam plakala zbog šećera ili kartice za popust. Plakala sam jer sam prvi put osjetila koliko sam sama. Moj muž Zdravko preminuo je prije tri godine. Otkad njega nema, sve je teže. Djeca imaju svoje živote, prijateljice su ili bolesne ili su otišle djeci u Njemačku. Ja sam ostala ovdje – u stanu punom uspomena i tišine.

Sjetila sam se kako smo nekad svi zajedno išli na placu subotom ujutro. Zdravko bi nosio vrećice, ja bih birala povrće, a djeca bi trčkarala oko nas. Danas mi je i odlazak do trgovine postao izazov. Koljena bole, srce preskače, a ljudi oko mene kao da ne vide da postojim.

Na povratku kući srela sam susjeda Mirzu. “Kako ste danas, Ljiljana?” – upitao me s osmijehom. “Ma evo, borim se…” – odgovorila sam i pokušala sakriti suze. Mirza živi sam otkad mu je žena umrla prošle zime. Znam da mu je teško, ali uvijek ima lijepu riječ za svakoga.

“Znate li vi da nas stare više nitko ne vidi? Kao da smo prozirni…” – rekla sam mu potiho. Mirza je klimnuo glavom: “Znam, Ljiljana. Ali još uvijek imamo jedno drugo. Ako vam ikad što zatreba – samo pokucajte.”

Te večeri sjedila sam za stolom i gledala fotografije iz mladosti. Sjetila sam se kako sam bila snažna, kako su me svi trebali i tražili savjet. Danas me trebaju samo kad treba pričuvati unuke ili skuhati ručak. Nitko ne pita kako sam ja.

Telefon je zazvonio – bila je to Ana. “Mama, jesi dobro? Jesi li kupila sve što treba?” Glas joj je bio umoran. “Jesam, dušo… Sve je u redu.” Nisam joj rekla koliko mi je bilo teško danas. Nije imala vremena za moje brige.

Noćima ne mogu spavati. Razmišljam o tome što nas čeka kad ostarimo u zemlji gdje starost znači usamljenost i nemoć. Gdje si teret čak i vlastitoj djeci jer nemaju vremena ni snage za tvoje slabosti.

Ponekad poželim vikati: “I ja sam bila mlada! I ja sam imala snove! I ja još uvijek osjećam!” Ali tko bi me čuo?

Možda nisam više potrebna kao prije, ali još uvijek želim biti viđena i voljena.

Pitam se: Je li starost uvijek ovako tiha i nevidljiva? Hoće li netko od vas prepoznati svoju majku ili baku u ovim riječima?