Kuća koja je trebala biti naša: Istina o obitelji, novcu i izdaji
“Ne mogu vjerovati da to radiš, mama!” glas mog muža, Daria, odjeknuo je kroz hodnik, ali svekrva je samo hladno slegnula ramenima i predala ključeve kuće njegovom bratu, Ivanu. Stajala sam pored stola, ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. U toj kući sam provela zadnjih šest godina, svaki kutak uređivala s ljubavlju, štedjela svaku kunu da kupimo novi kauč, zavjese, čak i cvijeće za balkon. I sad, odjednom, sve to pripada nekome drugome.
“Nije tvoja stvar, Marija,” rekla je svekrva, ni ne pogledavši me. “Ivan ima obitelj, treba mu više nego vama. Vi ste još mladi, snaći ćete se.”
Dario je šutio. Pogledao me samo na trenutak, ali u njegovim očima nije bilo ni trunke bunta. Znao je da će njegova majka uvijek više voljeti Ivana. Znao je i da ja to znam. Ali nikad nije imao hrabrosti suprotstaviti joj se.
“Mama, obećala si…” prošaptao je Dario, ali ona ga je prekinula.
“Obećanja nisu ugovori. Ivan je moj sin isto kao i ti. Neću više raspravljati o ovome!”
Ivan je stajao sa strane, s osmijehom na licu. Njegova supruga, Sanja, gledala me s mješavinom sažaljenja i pobjede. U tom trenutku sam shvatila da sam sama.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, okrenut prema zidu. Tišina između nas bila je teža od bilo koje riječi. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Nikad ne idi živjeti pod tuđi krov.” Ali nisam imala izbora. Kad smo se vjenčali, Dario nije imao ništa osim stare Lade i studentskog kredita. Svekrva nam je ponudila stan u prizemlju njihove kuće u Mostaru. Rekla je da je to privremeno dok ne stanemo na noge.
Godinama sam radila dva posla – danju u školi kao učiteljica hrvatskog jezika, navečer sam prevodila tekstove za jednu firmu iz Zagreba. Svaku marku sam štedjela za naš dom. Dario je radio u građevini, često po nekoliko mjeseci na terenu u Njemačkoj. Kad bi došao kući, bio bi umoran i šutljiv. Sve sam više osjećala da sam sama u ovom braku.
Sanja i Ivan su živjeli u Sarajevu, ali čim su dobili drugo dijete, svekrva ih je počela nagovarati da se vrate. “Ovdje imate sve – kuću, vrt, sigurnost,” govorila im je svaki put kad bi došli u posjetu. Nisam tada shvaćala što planira.
Jednog jutra, dok sam kuhala kavu, čula sam kako Sanja i svekrva razgovaraju u hodniku.
“Marija misli da će ta kuća biti njihova? Smiješno,” rekla je Sanja tiho.
“Neka misli što hoće. Ja odlučujem ovdje,” odgovorila je svekrva.
Taj razgovor mi se urezao u pamćenje kao rana koja nikad ne zacjeljuje. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke i druženja. Dario nije ništa primjećivao ili se pravio da ne vidi.
Kad su nam rekli da moramo iseliti do kraja mjeseca jer Ivanova djeca trebaju sobe, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Pitala sam Darija što ćemo sad.
“Naći ćemo nešto… Možda kod mojih rođaka u Čitluku?” rekao je bezvoljno.
“Ne mogu više ovako! Zar ti nije stalo? Zar ne vidiš kako nas gaze?” viknula sam kroz suze.
Dario je slegnuo ramenima. “To je moja obitelj… Ne mogu protiv njih.”
Te večeri sam prvi put ozbiljno pomislila na razvod. Nisam imala snage za još jednu borbu protiv njegove obitelji i njegove šutnje. Nazvala sam svoju sestru Anu u Splitu.
“Dođi kod mene dok ne nađeš nešto svoje,” rekla mi je bez razmišljanja.
Ali nisam htjela pobjeći bez borbe. Sljedeći dan sam otišla kod svekrve.
“Zašto ste nam to napravili? Zar vam nije stalo do mene? Do vašeg unuka?” pitala sam drhteći.
Pogledala me hladno. “Ti si samo žena mog sina. Ivan mi je sin kao i Dario. Neću više raspravljati o ovome.”
Izašla sam iz kuće s osjećajem poraza i poniženja koji me pratio cijeli život – uvijek druga najbolja, uvijek ona koja mora šutjeti i trpjeti.
Kad smo se konačno iselili u mali stan u predgrađu Mostara, Dario je bio još povučeniji. Počeo je piti pivo svaku večer i gledati televiziju do kasno u noć. Ja sam radila još više nego prije, samo da ne mislim na ono što smo izgubili.
Jednog dana naš sin Luka me pitao: “Mama, zašto ne idemo više kod bake? Zašto tata stalno plače kad misli da ga ne vidim?”
Nisam znala što da mu kažem. Kako djetetu objasniti izdaju i pohlepu? Kako mu reći da mu otac nema snage boriti se za nas?
Prošle su dvije godine otkako smo otišli iz te kuće. Sanja i Ivan su uredili vrt po svom ukusu, promijenili boju fasade i izbacili sve što sam ja posadila. Svekrva više ne zove ni mene ni Luku na rođendane ili blagdane.
Dario i ja smo stranci pod istim krovom. Ponekad ga gledam dok spava i pitam se gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela – ili možda nikad nije ni postojao?
Ponekad poželim otići zauvijek – ali onda pogledam Luku i pomislim: možda još ima nade za nas dvoje?
Je li vrijedilo žrtvovati sebe zbog tuđe obitelji? Koliko još žena mora šutjeti i trpjeti zbog mira u kući?