Kad ti otac ne vjeruje: Priča o borbi za samostalnost

“Nećeš ti, Ana, nikad sama moći!” riječi su odjeknule kroz kuhinju kao udarac šakom o stol. Otac je stajao nasuprot mene, lice mu je bilo crveno, a ruke su mu drhtale od bijesa. Mama je šutjela, gledala u pod, kao da će joj pločice dati odgovor na sve naše probleme. Ja sam stajala ukočeno, osjećala sam kako mi srce lupa u grlu, a suze su mi prijetile iz očiju. “Tata, nisam više dijete! Imam 24 godine!” viknula sam, ali moj glas je zvučao slabašno, gotovo molećivo.

Sve je počelo kad sam odlučila preseliti u Sarajevo zbog posla. Dobila sam priliku kakvu sam sanjala – pripravništvo u jednoj marketinškoj agenciji. Otac je bio uvjeren da je to glupost. “Šta ćeš ti tamo? Ko će tebe pazit? Nemaš ti pojma šta je život!” ponavljao je iz dana u dan. Mama bi mi krišom donosila kavu u sobu i šaptala: “Pusti ga, Ana, boji se za tebe…”

Ali meni je bilo dosta. Dosta toga da me tretira kao dijete, dosta toga da mi govori što mogu, a što ne mogu. Sjećam se noći kad sam spakirala kofere. Sestra Ivana mi je pomagala slagati knjige i odjeću. “Znaš da će ti zamjeriti?” pitala me tiho. “Znam… ali moram pokušati. Ako sad ne odem, nikad neću saznati tko sam.”

Otac nije htio ni pogledati kad sam odlazila. Samo je sjedio na balkonu i pušio cigaretu za cigaretom. Mama me zagrlila tako jako da me boljelo. “Javi se čim stigneš… i pazi na sebe, molim te.” Ivana mi je gurnula ceduljicu u džep: “Za svaki slučaj – broj od tetke Mirele u Sarajevu. Ako ti zatreba pomoć…”

Prvi dani u Sarajevu bili su teži nego što sam zamišljala. Stan koji sam našla bio je malen, hladan i pun vlage. Prve noći nisam mogla spavati od buke s ulice i straha da sam napravila najveću grešku u životu. Na poslu su svi bili užurbani, niko nije imao vremena za pripravnicu iz Mostara. Osjećala sam se izgubljeno.

Jednog dana, dok sam sjedila sama na pauzi za kavu, prišla mi je kolegica Lejla. “Ti si ona nova? Ana, jel’ tako?” Kimnula sam glavom. “Ne brini, svi smo mi prošli kroz ovo. Hajde poslije posla na kafu s nama.” Taj poziv bio je prvi tračak nade.

Ali problemi nisu prestajali. Plaća je kasnila, stanodavac mi je prijetio da će me izbaciti ako ne platim do kraja tjedna. Zvala sam mamu: “Ne mogu više, mama… možda je tata bio u pravu.” Čula sam kako šmrče s druge strane linije: “Ana, nisi sama. Svi griješimo, ali moraš probati još malo. Tata će shvatiti jednog dana…”

Nisam htjela odustati. Počela sam raditi dodatno – vikendom sam konobarila u jednom kafiću na Baščaršiji. Svaki put kad bi mi bilo teško, sjetila bih se tatinih riječi: “Nećeš ti nikad sama moći!” i inat bi me pogurao dalje.

Jedne večeri, dok sam brisala stolove nakon smjene, u kafić su ušli neki poznanici iz agencije. Među njima i direktorica Amra. “Ana? Ti ovdje radiš?” pitala me iznenađeno. Osjetila sam sram, ali i ponos: “Radim vikendom… treba platiti stanarinu.” Pogledala me dugo i samo rekla: “Sutra dođi ranije na posao.”

Sutradan me pozvala u ured: “Znam da ti nije lako. Ali vidim koliko se trudiš. Od sljedećeg mjeseca prelaziš na ugovor za stalno.” Nisam mogla vjerovati – uspjela sam! Prva stvar koju sam napravila bila je da nazovem mamu: “Mama! Dobila sam posao za stalno!” Čula sam kako plače od sreće.

Tata nije rekao ništa kad je čuo vijest. Samo je promrmljao: “Dobro…” Ali nekoliko dana kasnije dobila sam poruku: “Ana, jesi dobro? Treba li ti šta?” To je bila njegova isprika.

Nakon nekoliko mjeseci vratila sam se kući prvi put. Otac me dočekao na vratima – stariji, umorniji nego prije. Gledali smo se dugo bez riječi. Onda me zagrlio prvi put nakon dugo vremena: “Znao sam ja da si tvrdoglava… ali i pametna si.” Suze su mi potekle niz lice.

Sada znam da vrijedim više nego što itko misli – pa čak i moj otac.

Pitam vas – koliko vas je moralo otići daleko da bi dokazali sebi i drugima koliko možete? Koliko vas još uvijek čeka tu jednu riječ podrške od onih koje najviše volite?