Tri dana kod djeda: Nora i istina o brizi za starije
“Ne mogu više, Ivana! Ne mogu!” Nora je jecala na mom ramenu, ruke joj drhte, a oči crvene od neprospavane noći. Nikad je nisam vidjela tako slomljenu. Prije samo tjedan dana, sjedile smo u kafiću na Cvjetnom trgu, gdje je ona s visoka komentirala: “Ma što se ljudi žale na svoje stare? Malo pažnje, osmijeh i sve bude dobro. Nema tu filozofije.”
Nora je uvijek bila ta koja je znala sve bolje. Uvijek je imala spreman savjet, često bez trunke suosjećanja. Njena mama je umrla rano, otac se povukao u sebe, a djed Franjo joj je bio jedina prava obitelj. Kad su joj javili da je djed pao i slomio kuk, Nora je odlučila uzeti tri dana godišnjeg i otići u Osijek da ga pazi dok se ne snađu.
“Ivana, ti ne razumiješ. On ne želi jesti. Kad mu dam juhu, pljuje ju po stolu. Noću viče da ga boli, a ja ne znam što da radim!”
Sjedile smo u mojoj kuhinji, dok su kroz prozor dopirali zvuci tramvaja. Sjećam se kako sam joj pokušala objasniti: “Nora, to je teško. Nitko nije spreman na to. Svi misle da će biti lako dok ne dođe taj trenutak.”
Ali Nora nije slušala. Prva noć kod djeda bila joj je šok. Franjo je bio tvrdoglav Slavonac, naviknut na red i svoje navike. Sad je bio nemoćan, ovisan o tuđoj pomoći. Nora mi je kasnije prepričavala:
“Ležao je na kauču i gledao me kao stranca. Kad sam mu pokušala pomoći oko pelena, viknuo je: ‘Ostavi me! Nisi ti moja pokojna Mara!’ Nisam znala što da radim. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.”
Drugi dan bio je još gori. Djed je odbijao lijekove, bacao ih po podu. Nora ga je pokušavala nagovoriti pričom o unucima i starim vremenima, ali on bi samo šutio ili gunđao sebi u bradu.
“Ivana, znaš li kako je to kad te netko gleda s toliko tuge i bijesa? Kao da si mu neprijatelj?” pitala me kroz suze.
Treći dan dogodila se prava drama. Djed je pokušao ustati bez pomoći i pao ponovno. Nora ga nije mogla podići sama; morala je zvati susjeda Antu iz prizemlja.
“Ante me gledao s onim pogledom – znaš onaj što kaže ‘sad vidiš kako je’. Pomogao mi je podići djeda, ali cijelo vrijeme šutio. Kad smo završili, samo mi je rekao: ‘Nije lako, Nora. Nije lako.'”
Navečer me nazvala:
“Ivana, ja ovo ne mogu. Nisam ja za ovo. Cijeli život sam mislila da su ljudi koji se žale na svoje stare sebični i razmaženi. Sad vidim da sam bila užasno nepravedna.”
Sutradan je nazvala socijalnu službu i dogovorila pomoć njegovateljice. Vratila se u Zagreb iscrpljena, slomljena i tiha.
Tjedan dana kasnije srele smo se opet na kavi.
“Znaš, Ivana… Sram me svega što sam govorila prije. Nisam imala pojma koliko je teško gledati nekog koga voliš kako propada pred tvojim očima i biti potpuno nemoćan. Nije to samo fizički posao – to te pojede iznutra.”
Pogledala sam ju s razumijevanjem koje prije nije imala ni za mene ni za druge.
“Možda svi mi trebamo proći kroz nešto slično da bismo shvatili koliko su naši roditelji i djedovi zapravo ranjivi… i koliko smo mi nespremni na to.”
Nora više nikad nije komentirala tuđe probleme s obitelji s visoka. Počela je volontirati u domu za starije u Dubravi, a svaki vikend zove djeda telefonom.
Ponekad se pitam – koliko nas mora pasti na koljena prije nego što naučimo biti ponizni pred tuđom boli? Jesmo li svi mi zapravo spremni suočiti se s istinom kad dođe naš red?